Kada sam imala nekih 12-13 godina išla sam u osnovnu školu. Svaki dan bi mi roditelji davali nešto para za užinu, ali je svaki put taj džeparac popraćen rečenicom: Nema se para, ali mi odvajamo od naših usta da damo tebi”. Kada god sam dobila novac od njih, taj bi mi novac prisjeo. Sto puta sam znala uzeti od njih novac, ali ga ne potrošim, pa ga onda mami vratim u novčanik da ona ne zna, jer sam se uvijek nekako osjećala krivom što sam taj novac uzela od roditelja.

Nikada to nije skontala i uvijek bi bila ista priča, iznova i iznova. oni čak ni ne znaju da sam hiljadu puta u školu odlazila gladna, jer su mi svojim rečenicama nabijali krivicu kada god bi mi dali novac za užinu. Sada imam svoje dijete i nikada mu nisam ništa rekla vezano za novac. Uvijek bi mu dala koliko god mogu, jer je moje dijete i ozezbijedit ću mu sve na svijetu ako je to potrebno. Roditelj sam i uvijek ću odvajati od svojih usta da bi njemu dala. Svakom bi roditelju trebalo biti draže da njegovo dijete ima.

Ja se za sebe uvijek mogu snaći bez obzira na situaciju, jer sam navikla još onda kad sam bila mala curica. Život nas nauči nekim stvarima na malo teži način, ali sam mu zahvalna i na tome jer sada znam da cijenim ono što i koliko imam. Nikada ne treba biti zavidan i pohlepan, nego zadovoljan sa onim što već imamo jer nekada možemo ostati i bez toga u vrlo kratkom roku.

Preporučeno