U svijetu čovjeka imena Radoja Perišić, koji živi sam u brdima iznad Vardišta i koji se sastoji od jedne brvnare, nekoliko livada, jedne lipe, jefnog drvljanika, par potoka i bezbroj planinskih vrhova koji na sve strane štrče iz sumaglice, od bezbroj travčica i žutih sasušenih cvijetova po kojim je jučer palo bijelo inje, nema niti jednog čovjeka.

Komšije ovog čovjeka su planinske licie, zečevi, vukovi i par ptičica, koji Radoje zove tičice i koji ni zimi a ni ljeti ne odmiču od njegove brvnare. Vjerovatno zato što ih Radoje hrani.

– Više se trudim da budem raspoložen nego tužan, ali desi mi se i tuga kao i svakom čovjeku… Naiđe uz potok, uhvati me, pa nikako da pusti… Što – ne znam. A samoća… Ona je ovdje stalno, i ne smeta mi baš mnogo, jedino, naiđe mi ponekad, progovorio bih sa nekim riječ, ali nemam s kim, shvatim da sam sam – kaže Radoje.

Perišić ovdje nekako dođe i kao posljednji graničar na nemirnoj granici iznad Drine, na brdima za koja se borilo i ginulo, lila se krv, a onda je granica ostala pusta. Njegova kuća na mjestu zvanom Karaula ustvari je Karaula srpske vojske, a brvnara je podignuta na jedva stotinjak metara od graničnog međudržavnog srpsko bosanskog kamena prije stotinu i kusur godina.

– Za vrijeme Austrougra ovdje su bili brojni srpski graničari. Bog te pita koliko je ova brvnara stara godina. Od sve te silne vojske ostao sam samo ja, spala granica na mene da je ja čuvam – veli Radoje.

Nastavak teksta možete pročitati na linku OVDJE.

Preporučeno