Suprug i ja smo se uzeli prije 6 godina. Bili smo prije toga u vezi punih 4 godine. Sve je to bilo bajno i sjajno sve kod se nismo odlučili uzeti. Čak i u početku braka nije bilo loše. Išli smo svugdje, hodali, kampovali, penjali se na planine. Međutim, malo po malo njegov avanturistički duh je polako počeo da zamire. Mislila sam da sam ja kriva tome pa sam se odlučila malo posvetiti tome da nam malo začinim život. Međutim ni to nije uspijevalo. Polako sam počela da razmišlja o razvodu.

Dugo vremena smo već zajedno, nemamo djece jer njemu nikada nije bilo pravo vrijeme. Htio se posvetiti svojoj karijeri, tako da je zapustio i mene i kuću i prijatelje i sve. Čitavu sam svoju mladost spiskala u sjedenju kraj njega. Da ja nisam počela da uzimam stvar u svoje ruke nikada ništa ne bismo uradili. Jako je pasivan, i sve mu je mrsko u životu. Uvijek sam ja ta koja ga je gurala kroz život. Jutros ga baš gledam kako već sat vremena sjedi na kauču i blene u onaj mobitel. Ja kada ustanem, spremim nam doručak, vježbam, sredim stan. A on ništa samo sa kreveta na krevet.

Imam osjećaj da sam tromija u njegovom prisustvu, i izgleda isto kao da imam neki teret oko nogu svezan. Ne mogu više da trpim njegovu ljenost i nevolju za životom. To mi se stvarno počelo gaditi i ne želim da uvijek ja budem pokretač svega što se dogodi u našem braku. To je jako iscrpljujuć zadatak, pogotovo kada imate nekoga ko je kao moj suprug, nadam se uskoro bivši.

Preporučeno