U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednoj Bosanki, a koja je konkretno iz Sarajeva. Naime, njeno ime je Senada, a evo šta joj se zapravo desilo….
Riječ je o nestanku tada šesnaestogodišnje Senade iz Sarajeva, čiji put u Ameriku – zamišljen kao bezbrižan ljetni odmor – prerasta u jednu od najmisterioznijih i najpotresnijih drama našeg doba. Njena priča nije samo još jedan slučaj nestanka – ona je svjedočanstvo o snazi jedne majke, o boli koja ne prestaje i o nadi koja, uprkos svemu, i dalje gori.
Te večeri u avgustu, Senada je, uzbuđena i nasmijana, sjela u avion ka Čikagu. Plan je bio jednostavan: provesti ljeto kod tetke, istražiti novu zemlju, steći uspomene i vratiti se u Sarajevo sa pričama za cijelu porodicu. Ništa nije nagovještavalo tragediju. Njena majka Dženana prisjeća se svakog detalja: pasoš je bio spreman, karta pažljivo sačuvana, adresa kod tetke zabilježena. Iako je komunikacija sa rodbinom u Americi bila povremena, nikada nije bilo razloga za zabrinutost.
Po dolasku u Ameriku, Senada se javila porodici nekoliko puta. Kratki pozivi i poruke unosili su spokoj – sve djeluje u redu. Međutim, svega nekoliko dana kasnije, telefon je utihnuo. Poruke su ostajale bez odgovora. Kada su zabrinuti roditelji kontaktirali tetku, dočekala ih je jeziva tvrdnja – Senada nikada nije stigla do nje.
Započeo je period pun očaja, straha i neizvjesnosti. U potragu su uključene i policije BiH i SAD-a, aktiviran je Interpol, a slučaj je dospio u fokus međunarodne istrage. Posljednji trag vodi do aerodroma „O’Hare“ u Čikagu – nakon toga, sve nestaje. Nema snimaka sa sigurnosnih kamera, nema svjedoka. Kao da je isparila u vazduhu.
Prolazile su godine. Majka je tražila odgovore na sve strane – od državnih institucija, ambasada, nevladinih organizacija, pa do vračara i privatnih istražitelja. Ništa nije donosilo rezultate. Senada se nije pojavljivala na društvenim mrežama, nije zabilježen nijedan pokret pasošem. Njena soba ostaje zamrznuta u vremenu, netaknuta, kao da svakog časa treba da se vrati.
I dok je šira javnost polako zaboravljala, a policijske istrage jenjavale, nakon šest godina mukotrpnog ćutanja, Dženani stiže anoniman e-mail. Bez potpisa. Bez objašnjenja. Samo jedna fotografija. Na slici – mlada žena u noćnom klubu, pod reflektorima, u oskudnoj odjeći. Promijenjenog izgleda, ali sa istim pogledom. Dženana nije imala dilemu – to je njena Senada. Uz sliku, kratka rukom napisana poruka: „Znam da me tražiš. Nisam u mogućnosti da pričam.“
Taj trenutak donosi novu nadu, ali i otvara vrata nove boli. Ponovo se aktivira međunarodna istraga. Američke federalne službe uključuju se intenzivnije, a istraga se usmjerava ka noćnim klubovima u Nevadi, Kaliforniji i Meksiku. Sumnja postaje ozbiljna – da je Senada žrtva trgovine ljudima, možda već na samom aerodromu prevarena ili oteta.
Uključuju se organizacije za borbu protiv seksualne eksploatacije, pojavljuju se svjedoci koji tvrde da su viđali djevojku nalik Senadi u Las Vegasu. Nijedna informacija se, međutim, ne može potvrditi sa sigurnošću. Teorije su razne – da je pod prisilom, da je dio kriminalne mreže, da joj se brani kontakt sa spoljnim svijetom, pa čak i da je sama odlučila da prekine vezu sa porodicom. Majka to odlučno odbacuje. Njeno srce joj govori – Senada nije otišla svojom voljom.
Do danas, Senada se nije zvanično javila. Lokacija sa koje je stigla fotografija ostaje nepoznata. Dženana, međutim, ne odustaje. Vjeruje. Svakog jutra ulazi u Senadinu sobu, dodiruje njene stvari, moli se u tišini. Nada je ono što je drži. Njena poruka je ista, godinama: „Senada, ako si živa i vidiš ovo – ne moraš ništa reći. Samo mi daj znak da si dobro. Samo to.“
Jer dok godine prolaze, krevet ostaje namješten, zidovi prekriveni posterima, ormari puni njenih stvari. Majka i dalje čeka. Jer ponekad, vjera da će se vrata otvoriti – iznenada, bez najave – jedina je stvar koja drži srce na okupu. Život bez odgovora, ali sa neugaslom nadom.
