Suprug i ja smo diplomirani pravnici po struci. Nismo više mogli da izdržimo gradsku buku i generalno ubrzani način rada. Jednostavno je to na nas ostavljalo prevelik pritisak. Zaista je bilo naporno. Zbog obima posla smo čak i sopstvenu djecu zapostavljali, što me je psihički uništavalo. Nakon nekoliko mjeseci razmišljanja, suprug i ja smo donijeli odluku da damo otkaz. Kupili smo jedno imanje na selu, nedaleko od grada, pa smo se tako počeli polako baviti poljoprivredom.

Plašila sam se nagle promjene i drugačijeg načina života, a najveći mi je strah bio, na koji će način djeca prihvatiti sve to. U početku su nas svi osuđivali i nazivali nas seljacima. Iako je život na selu težak, fizički naporan, psihički smo se toliko odmorili da mi ni malo nije žao što sam napustila grad. Najveće iznenađenje su mi bila djeca koja su odlično prihvatila život na selu, pa su se tako dobrovoljno priključivali našem radu, iako su prije bili jako lijeni. Sin uskoro kreće na fakultet, a juče nam je rekao da je odluka da napustimo grad i da se preselimo na selo, najbolja odluka ikad u životu.

Kaže kako je naučio da cijeni rad. Oni su se promijenili nabolje, a tako i mi sa njima. Mnogo sam ponosna što sam djecu odgojila da pravilno razmišljaju i cijene sve što imaju u životu. Da ih nisam tako odgojila ko zna gdje bi sad bili i šta bi radili. Bili bi probisvijet koji svaki dan ispijaju kafu po kafićima žaleći se kako ništa u državi ne valja.

Preporučeno
Loading..