U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednoj životnoj ispovijesti, koja je itekako pogodila sve osobe na društvenim mrežama. Naime, sljedeća priča, desila se krajem 1970 godine, a evo o čemu se radi…
Ispovijest nekoga rođenog ne iz ljubavi, već iz želje da sakrije istinu
Obiteljski stil
U ovaj svijet ušao sam 1970. godine, iz zajednice moje majke i oca, koji su pokušavali sakriti svoju homoseksualnost. Dok današnji homoseksualci imaju slobodu ostvarivati svoje želje i tražiti ljubav, tijekom 1970-ih i 1980-ih to je bilo daleko kompliciranije. Tada, društvo nije bilo spremno prihvatiti drukčije, pa su mnogi muškarci, poput mog oca, odlučili oženiti žene kao bijeg od svoje istinske prirode, ili barem kako bi održali fasadu normalnosti.
Mnogi od tih muškaraca osjećali su se zaglavljeni u životima koje nisu birali, ali su ih morali živjeti zbog straha od osude. Moj otac, inteligentan, šarmantan, duhovit čovjek s izvrsnim izgledima, smatrao je da je jedini način na koji može istinski postojati da se povuče u alkohol. Uzimanje alkohola postalo je njegov način da pobjegne od stvarnosti, da bi barem na trenutak zaboravio tko je zaista.
Za njega, brak s mojom majkom bio je pokušaj da sakrije svoju seksualnu orijentaciju, ali nije bio sretan tako živjeti. Zatvorio se u svoj svijet, a alkohol i kocka su postali jedini izlaz. Kako reći da je to rasturilo našu obitelj, teško je. Mi djeca nismo razumjela što se događa, nismo znali ništa o njegovoj seksualnosti, ali smo osjećali da nešto nije u redu. On je bio neprestano odsutan, duhovno i emocionalno, pa smo ga doživljavali kao nepodnošljiva, hladna bića koja nije bilo moguće voljeti.
Rastao sam u obitelji koja nije bila funkcionalna. Moj otac je postajao manipulativan i ovisan o kockanju, što je na kraju uništilo našu financijsku sigurnost i odnose. Kroz godine, naš dom je postao nestabilan, a podrum mog djeda bio je mjesto gdje smo majka, brat, sestra i ja sklonili, dok je moj otac nestajao u svom svijetu, nesposoban da preuzme odgovornost. Duboko neprijateljstvo prema njemu bila je jedna od stvari koje su bile zacementirane u meni od djetinjstva. Bilo je to vrijeme koje je ostavilo dubok trag na nas.
Počeo sam to shvaćati u svojim kasnim tinejdžerskim godinama. Iako sam već bio udaljen od njega, nisam imao razumijevanja za njegovu patnju. Moja tvrdoglavost i ljutnja blokirali su bilo kakav pokušaj pomirenja. Iako sam prestao mrziti svog oca, osjećaj gađenja prema njemu nije nestao. Još uvijek mi je bilo teško razumjeti kako je netko tko je mogao biti tako voljen i obožavan u društvu, mogao donijeti takve destruktivne odluke. Nikada nisam mogao shvatiti zbog čega nije bio sposoban živjeti svoju istinu.
Posljednji tjedni života mog oca bili su dramatični. Umro je od raka gušterače u 56. godini, a ja sam, s osjećajem nespretnosti, pomagao svom starijem bratu. Moje emocije bile su uzburkane, pomiješane s tugom, bijesom i razočaranjem. Osjećao sam da je i dalje, u svom najsvjetlijem trenutku, bio zarobljen u nečemu što nije smio, ni mogao, podijeliti. U njegovoj smrti nije bilo smirenosti ni pomirenja. Nikada nije našao unutarnji mir.
Kad se sada osvrnem na to vrijeme, često se uhvatim kako govorim: “Stvarno nisam bio tamo.” No, zapravo, nikada nisam bio stvarno prisutan, niti emocionalno, niti duhovno. Moj je otac umro skrivajući svoju istinu, tajnu koju je cijela obitelj znala, ali koju nismo smjeli spominjati. Nikada nije imao hrabrosti da bude tko je zaista, i to mu je oduzelo šansu za miran život.
Postoje trenuci kada poželim da sam imao hrabrosti i dobrih namjera reći mu: “Tata, znam da si homoseksualac i, za mene, to ne mijenja stvar; u redu je. Volim te. Sve što želim je da mi budeš tata i da nađeš radost u životu.” Odrasli ljudi često postavljaju prepreke sebi i drugima, a ja nisam bio iznimka. Osođivao sam ga zbog njegovog ponašanja, ali isto tako nisam bio dovoljno hrabar da mu kažem da ga volim takvog kakav jest.
Tužno je i nevjerojatno, ali sada shvaćam da je moj otac, kao i mnogi drugi koji su se suočavali s istim borbama, bio žrtva društvene mržnje i stida. Mnogi su morali podnijeti cijeli život skrivajući svoju pravu prirodu jer im društvo nije dozvoljavalo da budu ono što jesu. Možda sam bio dio tog društva, možda sam i ja bio osuditelj, ali sada, kao odrasla osoba, shvaćam koliko je teško živjeti s takvim teretom.
Za sve homofobne ljude: postoje ljudi koji se identificiraju kao homoseksualci i ljudi koji se identificiraju kao heteroseksualci. To je jednostavno stvar osobnog izbora i identiteta. I, u konačnici, to ne mijenja ništa. Svi zaslužujemo ljubav i poštovanje, bez obzira na našu seksualnu orijentaciju.
