U današnjem članku vam pišemo na temu tihih rana koje se otvaraju u porodici onda kada roditelj u poznim godinama počne da strepi od sopstvenog deteta. Kada čovjek pređe sedamdesetu, život bi trebalo da bude mekši.
Ali ponekad, baš tada, u srcu se pojavi osjećaj koji je najteži za priznati: strah od djeteta koje je nekada držao za ruku. Strah ne od nepoznatog, nego od one oštre reči, hladnog pogleda ili još jednog prekoravanja. Suze koje tada poteku nisu znak slabosti niti starosti — to je tuga koja nastaje kada onaj kome ste dali sve postane izvor boli.
Psiholog Karl Rodžers je jednom rekao da se čovjek mijenja tek kada prihvati sebe onakvim kakav jeste. Isto važi i za roditelje. Tek kada priznaju da nešto nije kako treba, makar bilo bolno, mogu da načine prvi korak ka promjeni.
Jedan od najčešćih problema u ovim odnosima jeste navika davanja bez granice. Decenijama roditelji daju, a djeca uzimaju, čak i kada su odrasla, zaposleni ljudi sa svojim kreditima i obavezama. Tako majka postaje nevidljiva figura u pozadini, skoro kao dio namještaja za koji se podrazumeva da je tu. Ali čovjek nije predmet — ima dušu koja želi bar jednu lijepu riječ. Zato nije slabost reći “dosta”, već hrabrost koja vraća samopoštovanje.
- Zatim dolaze godine nagomilanih zamjerki. Neka djeca godinama nose svoje stare rane i krivicu prebacuju na roditelje. Lakše je pronaći krivca nego oprostiti, ali prošlost ne smije biti batina. Oprost ne briše uspomene, ali zaustavlja kaznu koja traje predugo.
U mnogim porodicama postoji i manipulacija krivicom — stari obrasci koji počinju rečenicom: “Znaš šta sam sve prošla zbog tebe…” Kada se takav krug ponavlja godinama, oboje gube slobodu. Roditelj ima pravo da postavi granice jer ljubav nikada ne sme da bude dužnost.
Pritisak spoljašnjih okolnosti takođe ostavlja trag. Moderan život nosi stres, nervozu i iscrpljenost, pa djeca često ispuste taj teret na roditelje, jer je tu “sigurno”. Ali roditelj nije gromobran. Jedna mirna rečenica, “Vidim da si pod stresom, ali nemojmo vikati”, može promijeniti tok razgovora i vratiti dostojanstvo.
Mnogo boli i gubitak topline u govoru. Mnogi odrasli koji uspješno vode firme i ljude, ne mogu izgovoriti jedno jednostavno “hvala, mama”. Strah od pokazivanja emocija ili navika iz djetinjstva pretvaraju ih u hladne sagovornike, iako roditelj ima puno pravo da traži poštovanje.
Ponekad se javlja i podsvesni strah — dijete u roditeljskoj slabosti vidi sopstvenu budućnost. Taj strah ponekad preraste u grubost. Ali roditelj nije ogledalo njihovih nesigurnosti. Ako poštovanja nema, distanca je ponekad bolja od poniženja.
Mnogi roditelji trpe uvrede iz straha od usamljenosti. Plaše se da će djeca otići, da neće viđati unuke. Ali ljubav iz straha nije ljubav. Često se dogodi nešto prekrasno: kada roditelj počne da poštuje sebe, i dijete to osjeti — pa se promijeni.
Tu su i naslijeđeni obrasci, oni u kojima su nekada bile “normalne” vika, oštre kazne i nepravde. Ali to nije tradicija koju treba prenositi dalje. Neko mora prekinuti taj lanac, a to može biti baš ovaj naraštaj koji uči govoriti mirno, bez ponižavanja.
Neki ljudi imaju iskrivljeno shvatanje ljubavi — vjeruju da ljubav mora da boli. Ali ljubav bez poštovanja nije ljubav, nego zavisnost. Roditelj ima pravo da nauči dijete da ljubav znači toplinu, brigu i pristojnu riječ.
Kako se zaštititi? Prije svega, vjerujte da imate pravo na dostojanstvo. Niko, bez obzira na ulogu u porodici, nema pravo da vas ponižava. Jedno jasno “ne”, izgovoreno mirno, moćnije je od hiljadu objašnjenja. Potražite podršku u prijateljima, knjigama, stručnjacima. Snaga ne dolazi iz trpljenja, već iz samopoštovanja.
Konfučije je rekao: “Poštuj sebe i poštovaće te i drugi.” Te riječi nisu samo misao — one su utočište za sve roditelje koji su umorni od ćutanja i ponižavanja. Podsetnik da dostojanstvo ne stari. Ono raste sa onima koji ga čuvaju
