Danas vam donosimo priču koja ima zanimljivu tematiku. Priče poput ove su sve popularnije na društvenim mrežama, te smo samim tim odlučili jednu podjeliti sa vama. O čemu se tačno radi i koja je priča u pitanju pročitajte u nastavku članka.

Godinama su čekali dijete, a onda su upoznali Josie i Jacea: Odluka šesnaestogodišnjaka promijenila je tok posvojenja

Nakon pet godina liječenja, pregleda i neuspješnih pokušaja da postanu roditelji, Daniel i njegova supruga odlučili su krenuti drugim putem i otvoriti svoj dom djetetu kroz posvojenje. Upoznali su četverogodišnju Josie, ali ubrzo saznali da uz nju dolazi i njen šesnaestogodišnji brat Jace, tinejdžer kojeg su druge porodice često doživljavale kao prepreku. Tek kasnije otkrili su da je upravo Jace imao važnu riječ u tome da njih dvoje postanu porodica kojoj će djeca biti povjerena.

Godinama prije toga njihov život bio je obilježen pokušajima da dobiju dijete. Pregledi, lijekovi i liječenja postali su dio svakodnevice, a iza svakog novog pokušaja dolazila je nada da će ovaj put rezultat biti drugačiji. Kada se ni nakon pet godina ništa nije promijenilo, oboje su počeli osjećati koliko ih je takav način života iscrpio.

Poslije još jednog neuspješnog pregleda Daniel je jedne večeri sjeo pored supruge na kuhinjski pod. Dok je plakala, nije govorio o novoj terapiji niti o još jednom medicinskom pokušaju. Umjesto toga, prvi put je ozbiljno izgovorio mogućnost o kojoj ranije nisu razgovarali kao o stvarnom planu.

Osam mjeseci kasnije sjedili su nasuprot četverogodišnjoj Josie. Djevojčica smeđih kovrča i velikih tamnih očiju bojila je crtež za malim stolom, a Daniel je pokušao razgovor učiniti što jednostavnijim. Rekao joj je da je nacrtala lijepog psa, na šta ga je ona odmah ispravila: „To je vuk.“

Daniel se nasmijao i odgovorio: „Onda je to izvrstan vuk.“ Josie se tada prvi put osmjehnula. Njegova supruga osjetila je snažnu povezanost s djevojčicom, iako je susret tek počeo.

Međutim, socijalna radnica Rebecca ubrzo im je objasnila važnu okolnost. Josie je imala šesnaestogodišnjeg brata Jacea, a brat i sestra morali su ostati zajedno. Nekoliko porodica ranije je pokazalo interes za djevojčicu, ali su pojedine odustajale kada bi saznale da bi trebale prihvatiti i njenog starijeg brata.

Tinejdžer koji nije želio biti samo „dodatak“ uz sestru

Kada su upoznali Jacea, djelovao je potpuno drugačije od Josie. Bio je visok, mršav, povučen i uglavnom je davao kratke odgovore. Daniel ga je pitao bavi li se sportom, a dječak je rekao da ponekad igra košarku, na poziciji beka. Tek kada mu je Daniel spomenuo da je i sam u srednjoj školi igrao na toj poziciji, Jace ga je prvi put pogledao direktno u oči.

Linda je razgovor pokušala nastaviti bez pritiska. Pitala ga je šta voli jesti, a on je iznenađeno odgovorio: „Ja?“ Kao da nije očekivao da nekoga zanima njegov odgovor. Kada mu je rekla: „Osim ako ne planiraš živjeti od onoga što Josie ostavi“, Jace se blago nasmiješio i odgovorio da jede sve.

Tek će mnogo kasnije shvatiti koliko je taj obični razgovor bio važan. Jace je primijetio da ga Daniel i Linda ne posmatraju isključivo kao uslov koji treba prihvatiti kako bi dobili Josie. Pitali su ga o košarci, hrani i stvarima koje se tiču njega samog.

Nekoliko sedmica poslije oboje djece preselilo se u njihov dom. Josie se u početku budila noću plačući i dozivajući brata. Jace bi gotovo svaki put stigao do njene sobe prije Daniela i Linde, smirivao je i govorio: „Tu sam“ i „Dobro si.“

Prema odraslima je ostao mnogo zatvoreniji. Bio je pristojan, gotovo ništa nije tražio i ponašao se kao da ne želi zauzeti previše prostora. Linda je nakon prve sedmice primijetila još nešto: njegove putne torbe i dalje su bile spakovane, odjeća nije završila u komodi, a knjige su ostale u ruksaku.

Rekla mu je da može koristiti ormar i komodu u svojoj sobi. Jace je samo odgovorio: „U redu.“ Ipak, ništa nije raspakirao. Linda ga nije prisiljavala, vjerujući da mora sam doći do trenutka kada će se osjećati dovoljno sigurno da svoje stvari smjesti u sobu.

Poziv bivše udomiteljice otvorio je pitanje o kojem nisu ništa znali

Sedmice su ipak donosile promjene. Josie je kuću počela nazivati svojim domom, dok je Jace postajao opušteniji. Za stolom se smijao, uključio se u vanškolski košarkaški program, a jednom je s Danielova tanjira uzeo komad kruha s češnjakom. Kada mu je Daniel rekao: „Uzmi si svoj“, Jace je kroz smijeh posegnuo za još jednim.

U tom periodu Linda je razgovarala s Marlene, bivšom udomiteljicom djece. Ispričala joj je da Josie bolje spava, da se Jace više smije i da je nedavno kuhao večeru s Danielom. Upravo je posljednji detalj privukao Marleninu pažnju.

„On je stvarno kuhao s Danielom?“ upitala je. Kada je Linda potvrdila, Marlene je nakon kratke pauze postavila novo pitanje: „Zar vam još uvijek nisu rekli zašto su odabrali baš vas?“ Savjetovala joj je da razgovara s Rebeccom.

Te večeri Daniel i Linda sjeli su s njim. Kada su mu rekli šta su saznali, spustio je pogled i potvrdio: „Jesam.“ Linda ga je pitala zbog čega je nakon jednog susreta bio toliko siguran.

Jace je pogledao prema Josie i rekao: „Zato što je Josie odabrala vas.“ Objasnio je da su odrasli njegovu sestru tokom procesa pitali koje igračke voli, šta želi jesti ili koja joj je omiljena boja, ali kada je trebalo odlučivati o mnogo važnijim stvarima, odluke su uglavnom donosili drugi. On je zato želio da Rebecca ozbiljno sasluša ono što je Josie govorila.

Kada je Linda kasnije pitala Josie zašto je izabrala upravo njih, četverogodišnjakinja je objasnila ono što je primijetila još tokom prvog susreta. Daniel i Linda razgovarali su i s njenim bratom, umjesto da svu pažnju usmjere samo na nju.

Jedna dječija rečenica objasnila je zašto su izabrani

Njene riječi pomogle su Lindi da razumije ponašanje oboje djece. Josie je već primjećivala da su porodice zainteresirane prvenstveno za nju, dok je Jace iz ranijih iskustava naučio da ljudi mogu promijeniti odluku kada shvate da brat i sestra dolaze zajedno.

Zato ga je Linda pitala zašto se, ako je upravo on izabrao njihovu porodicu, još nije raspakirao. Njegov odgovor bio je kratak: „Zato što se ljudi predomisle.“ Jace je objasnio da su se druge porodice već povlačile nakon što bi saznale da uz Josie trebaju prihvatiti i njega.

Linda je tada shvatila da njegove spakovane torbe nisu bile znak nemara niti prolazne navike. One su predstavljale način da bude spreman za još jedan odlazak. Umjesto velikih obećanja, rekla mu je da su komoda i ormar u njegovoj sobi njegovi i da se može raspakirati kada god bude spreman.

Više ga nije pitala za torbe. Prošla je još jedna sedmica, a onda je jednog dana zastala na vratima njegove sobe. Prtljaga je bila prazna, knjige su bile na polici, cipele ispod kreveta, a siva majica s kapuljačom prebačena preko stolice.

Jace se pojavio iza nje držeći posudu sa žitaricama. „Raspakirao si se“, rekla mu je. Uši su mu pocrvenjele, a on je odgovorio: „Nemoj od toga raditi nešto čudno.“ Kada je primijetio da joj se oči pune suzama, zadirkivao ju je, dok mu je ona kroz osmijeh rekla da ode pojesti žitarice.

Za nekoga sa strane bila je to samo soba jednog tinejdžera, sada pomalo neuredna i konačno korištena. Za Lindu je nestanak spakovanih torbi imao sasvim drugo značenje. Jace, koji je dugo živio spreman da bude ponovo odbijen, počeo je vjerovati da ovaj put možda neće morati otići.

Porodica koju su Daniel i Linda godinama pokušavali izgraditi tako je nastala na način koji nisu planirali. Ključnu odluku nisu donijeli samo odrasli, niti je izbor počeo u dokumentima socijalne službe. Počeo je s četverogodišnjom Josie, koja je željela dom u kojem njen brat neće biti teret, i sa šesnaestogodišnjim Jaceom, koji je odlučio da se glas njegove mlađe sestre ovog puta zaista čuje.