Treba li sklanjati fotografije preminulih iz doma: Vjerovanja govore jedno, a emocionalni doživljaj nešto drugo
Fotografije ljudi koji više nisu među živima za mnoge porodice predstavljaju dragocjen dio porodične prošlosti, dok kod nekih osoba mogu probuditi snažnu tugu i osjećaj gubitka. Pojedina narodna i ezoterijska vjerovanja savjetuju da se portreti pokojnika ne drže stalno izloženi jer navodno utiču na energiju živih, ali za takvu tvrdnju ne postoje naučni dokazi. Hoće li fotografija ostati na zidu, biti spremljena u album ili sačuvana digitalno trebalo bi zavisiti od ličnog doživljaja, porodične tradicije i emocionalne reakcije osobe koja je gleda.
Gotovo svaka porodica čuva barem nekoliko fotografija osoba koje su preminule. Neke ostanu u starim albumima koji se otvaraju samo povremeno, druge se čuvaju na računarima i telefonima, dok pojedini portreti godinama stoje na policama, stolovima ili zidovima. Njihova vrijednost nije samo u fotografskom zapisu, nego u uspomenama koje nose – licu, osmijehu, zajedničkom putovanju, porodičnom okupljanju ili običnom trenutku koji je tek nakon gubitka dobio posebno značenje.
Takve uspomene ne djeluju isto na svakoga. Nekome pogled na fotografiju preminulog člana porodice donosi toplinu i osjećaj povezanosti, dok kod druge osobe, naročito neposredno nakon smrti, može izazvati intenzivnu tugu, plač ili osjećaj praznine. Upravo zato ne postoji univerzalno pravilo koje bi određivalo gdje fotografije pokojnika treba držati i kada ih treba skloniti.
Odakle dolazi vjerovanje da portrete pokojnika treba skloniti
Odnos prema smrti i uspomenama različito se razvijao među kulturama i porodicama. U nekim sredinama fotografije preminulih zauzimaju počasno mjesto u domu i predstavljaju važan dio porodičnog sjećanja. U drugim porodicama postoji običaj da se nakon određenog perioda portreti sklone sa zidova i čuvaju u albumima ili posebnim kutijama.
Prema vjerovanjima koja se prenose u pojedinim ezoterijskim tumačenjima, fotografija pokojnika navodno zadržava određenu vezu sa „svijetom mrtvih“. Zbog toga se savjetuje da takve slike ne budu stalno pred očima ukućana. Važno je naglasiti da se radi o vjerovanju i simboličnom tumačenju, a ne o naučno potvrđenoj činjenici.
POZADINA DOGAĐAJA
Tvrdnje da fotografije preminulih oduzimaju životnu snagu ili fizički iscrpljuju ukućane pripadaju narodnim i ezoterijskim vjerovanjima. Fotografija može izazvati snažnu emocionalnu reakciju zbog onoga što predstavlja, ali to nije dokaz da predmet sam po sebi posjeduje štetnu energiju.
U istom sistemu vjerovanja može se pronaći preporuka da se fotografije živih i umrlih čuvaju odvojeno. Kao mjesto za portrete pokojnika ponekad se spominje poseban album, čak i album crne boje, ili zasebna torba, uz običaj da se slike pregledaju tokom dana posvećenih sjećanju na preminule.
Spominje se i praksa rezanja zajedničkih fotografija kako bi se navodno razdvojila energija živih od energije umrlih. Za takav postupak nema potrebe sa stanovišta nauke, a naročito može biti problematičan kada je riječ o jedinom sačuvanom primjerku ili fotografiji velike sentimentalne vrijednosti. Oštećivanje takve uspomene kasnije može postati razlog za žaljenje.
Nijedna od tih preporuka ne predstavlja medicinsku ili psihološku smjernicu. One mogu imati mjesto u ličnoj ili porodičnoj tradiciji, ali ne postoje pouzdani naučni dokazi da portret preminule osobe na zidu ili polici narušava zdravlje, iscrpljuje ukućane ili im oduzima životnu energiju.
Zašto jedna fotografija nekome donosi mir, a drugome pojačava tugu
Fotografije mogu biti snažni pokretači uspomena. Pogled na jednu sliku ponekad je dovoljan da se čovjek prisjeti nečijeg glasa, mjesta na kojem je fotografija nastala, razgovora, osmijeha ili trenutka provedenog s osobom koje više nema. Zbog toga emocionalna reakcija može biti veoma snažna, posebno u periodu neposredno nakon gubitka.
Kada fotografija izazove bol, to samo po sebi nije dokaz postojanja negativne energije. Reakcija je povezana sa značenjem koje je osoba imala u životu onoga ko tuguje. Ljubav, nedostajanje, tuga i osjećaj gubitka mogu se pojaviti istovremeno, zbog čega isti portret kod dva člana porodice može izazvati sasvim različite osjećaje.
VAŽAN TRENUTAK
Ako fotografija donosi utjehu, ne postoji naučni razlog da se skriva samo zato što prikazuje preminulu osobu. Ako, međutim, svakodnevno izaziva intenzivnu uznemirenost, sasvim je razumljivo privremeno je skloniti i ponovo joj se vratiti onda kada osoba osjeti da je spremna.
Sklanjanje portreta ne znači odbacivanje osobe ili uspomene na nju. Isto tako, držanje fotografije na vidljivom mjestu ne mora značiti da se neko ne može pomiriti s gubitkom. Porodica može odlučiti da slike sačuva u albumu, a da samo određene fotografije ostanu izložene.
Praktično rješenje može biti i digitalizacija. Stare fotografije moguće je skenirati i sačuvati u digitalnoj arhivi, dok se originali mogu zaštititi u albumima. Na taj način uspomene ostaju sačuvane, a svako može birati kada želi da ih ponovo pogleda.
Najkorisnije pitanje zato nije da li fotografija „nosi energiju“, nego kako osoba reaguje kada je vidi. Ako donosi mir, osjećaj bliskosti i lijepu uspomenu, može imati važno mjesto u domu. Ako svakodnevno pokreće težak emocionalni odgovor, privremeno sklanjanje može biti lični izbor bez potrebe da se tome pripisuje natprirodno značenje.
Kada tuga počne ozbiljno uticati na svakodnevni život
Tuga nakon smrti bliske osobe prirodan je dio žalovanja. Može uključivati plač, manjak energije, potrebu za povlačenjem, probleme sa spavanjem i često prisjećanje na preminulu osobu. Intenzitet tih osjećaja može se mijenjati tokom vremena, iako sama uspomena na osobu ostaje.
U izvornom materijalu psihološka savjetnica Zorica Zarić ukazala je i na važnu razliku između prolaznog depresivnog raspoloženja i depresije. Teško raspoloženje može se javiti nakon velikog emocionalnog preokreta, dok depresija može trajati duže i zahtijevati stručnu procjenu. Teži oblici mogu uključivati psihijatrijsko liječenje, psihoterapiju i, kada je potrebno, terapiju lijekovima.
ŠIRA SLIKA
Važno je razlikovati tugu i uspomene od zdravstvenih poteškoća koje zahtijevaju stručnu pomoć. Depresiju ne treba predstavljati kao ličnu slabost ili krivicu, jer takav odnos može dodatno pojačati stigmu i otežati osobi da potraži podršku.
Ako žalovanje tokom dužeg perioda ozbiljno otežava svakodnevno funkcionisanje ili se emocionalno stanje pogoršava, razgovor sa stručnjakom može biti važan korak. Takva potreba ne proizlazi iz toga stoji li fotografija na zidu, polici ili u albumu, nego iz intenziteta i trajanja teškoća kroz koje osoba prolazi.
Zdravstvena napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera i ne zamjenjuje pregled, dijagnozu ili savjet kvalifikovanog zdravstvenog radnika.
Fotografija preminule osobe prije svega ostaje zapis jednog trenutka i dio lične ili porodične historije. Može čuvati lice, osmijeh i uspomenu na vrijeme koje se ne može ponoviti, bez obzira na to nalazi li se na zidu ili u zatvorenom albumu.
Zbog toga odluka o njenom mjestu najbolje ostaje onima kojima ta uspomena pripada. Neko će portret željeti svakodnevno gledati, neko će ga skloniti dok je tuga još snažna, a neko će ga sačuvati samo u digitalnoj arhivi. Nijedna od tih odluka ne mora biti donesena iz straha od navodne sile za čije postojanje nema naučne potvrde.
