Danas vam donosimo priču koja ima zanimljivu tematiku. Priče poput ove su sve popularnije na društvenim mrežama, te smo samim tim odlučili jednu podjeliti sa vama. O čemu se tačno radi i koja je priča u pitanju pročitajte u nastavku članka.
Dvije decenije bez odgovora: pismo na Enin 25. rođendan otvorilo je tajnu njenog nestanka
Marija Kovač provela je 21 godinu bez odgovora na pitanje šta se dogodilo njenoj četverogodišnjoj kćerki Eni, koja je nestala tokom boravka u vrtiću. Kada je već odrasla djevojka trebala napuniti 25 godina, na Marijinu adresu stigla je omotnica bez povratne adrese, a u njoj fotografija i pismo žene koja je tvrdila da bi mogla biti upravo nestala Ena.
Dan kada je posljednji put vidjela svoju kćerku Marija je pamtila do najsitnijih detalja. Ena je imala četiri godine, nosila je plavu jaknu s crvenim patentnim zatvaračem, a kosa joj je bila spletena u dvije male pletenice. Prije ulaska u vrtić zagrlila je majku i rekla da će tog dana crtati svoju porodicu.
Nekoliko sati kasnije Mariji je zazvonio telefon. U početku je pomislila da se djevojčica razboljela ili da je doživjela neku manju nezgodu, ali ton osobe s druge strane odmah je izazvao nelagodu. Kada je stigla ispred vrtića, tamo su već bila policijska vozila. Dijete koje je tog jutra ostavila među odgojiteljima i drugom djecom više nije bilo tamo.
POZADINA DOGAĐAJA
Ena je nestala tokom izlaska djece u dvorište vrtića. Odgojiteljica je rekla da ju je posljednji put vidjela kod pješčanika. Pokrenuta je potraga, provjeravani su brojni tragovi, ali djevojčica nije pronađena.
Od zatvorene kapije do godina bez odgovora
Okolnosti nestanka od početka su otvarale brojna pitanja. Kapija vrtića bila je zatvorena, niko nije vidio trenutak kada je Ena napustila dvorište, a nije bilo ni jasnog objašnjenja kako je četverogodišnja djevojčica mogla nestati u svega nekoliko minuta. Jedina informacija koja je privukla veću pažnju odnosila se na tvrdnju žene koja je u blizini navodno primijetila bijeli kombi.
Taj kombi nikada nije pronađen, a trag nije donio odgovor. Potrage su se nastavile, kao i provjere dojava koje su pristizale. Za Mariju je svaka nova informacija značila mogućnost da će konačno saznati gdje je njena kćerka, pa je putovala kilometrima, odlazila na mjesta na kojima je neko navodno vidio djevojčicu sličnog izgleda i pažljivo provjeravala svaku takvu priču.
Vrijeme je ipak prolazilo. Mjeseci su postali godine, ali Marija nije prestala čekati. Svaki nepoznati broj telefona mogao je, barem na trenutak, značiti da je neko pronašao Enu. Svaka djevojčica sa sličnom kosom ili očima vraćala joj je nadu koja bi ubrzo ponovo bila ugašena.
„Svake godine čekala sam isti znak. Svaki nepoznati broj telefona vraćao mi je isto pitanje — je li to ona?“
Teret nestanka vremenom je promijenio i odnose u porodici. Marijin suprug Ivan pokušavao ju je uvjeriti da moraju pronaći način da nastave živjeti, ali ona nastavak nije mogla poistovjetiti sa odustajanjem od potrage. Njihov brak na kraju nije izdržao godine neizvjesnosti. Ivan je otišao, dok je Marija ostala sa sinom Lukom, koji je imao deset godina kada je njegova sestra nestala.
Omotnica bez pošiljatelja stigla je tačno na važan datum
Dvadeset jednu godinu nakon nestanka približio se datum na koji bi Ena navršila 25 godina. Marija je i taj rođendan dočekala na isti način kao mnoge prethodne — sa uspomenama i osjećajem da odgovor možda nikada neće dobiti. Luka ju je tog jutra pokušavao nagovoriti da ne provede cijeli dan uz telefon, svjestan koliko joj je svaki Enin rođendan težak.
U 8:17 začulo se zvono na vratima. Poštar je donio preporučenu pošiljku na kojoj nije bilo povratne adrese. Na omotnici je rukom bilo ispisano samo Marijino ime. Kada ju je otvorila, pronašla je četiri lista papira i fotografiju mlade žene koja u naručju drži malo dijete.
