Mladi kralj svake noći odvodio je novu djevojku u svoje odaje: Dolazak jedne princeze poremetio je zastrašujući običaj

U kraljevstvu kojim je vladao dvadesetdevetogodišnji Lucien svaka noć donosila je isti zastrašujući događaj. Po kraljevoj naredbi, u njegove privatne odaje dovodili su novu mladu ženu, a ujutro bi sluge iznosile njeno beživotno tijelo, na kojem nije bilo vidljivih povreda. Godinama niko nije uspijevao objasniti šta se događa iza zatvorenih vrata. Međutim, kada je u palaču stigla dvadesetsedmogodišnja Evelina, izvanbračna kćerka susjednog kralja Theodora, prvi put se dogodilo nešto što je iznenadilo čak i ljude naviknute na najstrašnije prizore.

Lucien je bio mlad vladar, ali njegova vlast već je bila obilježena strahom. Stanovnici kraljevstva dobro su znali da protivljenje njegovim zahtjevima može imati ozbiljne posljedice, zbog čega su mnoge porodice bile primorane prihvatati odluke koje su smatrale okrutnim. Posebno su strahovali roditelji mladih djevojaka, jer je kraljev zahtjev mogao stići i do njihovog doma.

Najveću jezu izazivala je činjenica da niko nije znao pravi uzrok smrti djevojaka koje su odlazile kralju. Nijedna se nije vraćala svojim najbližima, a dvorski ljekari nisu pronalazili objašnjenje za ono što se ponavljalo. Tek dolaskom Eveline, žene čije je obrazovanje bilo drugačije od obrazovanja većine dvorskih dama, pojavila se mogućnost da se ustaljeni tok događaja promijeni.

Kraljeva naredba pretvorila je život plemićkih porodica u neprekidan strah

U Lucienovoj palači godinama se ponavljao isti postupak. Predvečer bi kraljevi ljudi dovodili novu djevojku, nakon čega bi se vrata privatnih odaja zatvarala. Šta se tokom noći događalo unutra, ostajalo je nepoznato čak i dijelu posluge koja je svakodnevno boravila u kraljevskoj rezidenciji.

Ujutro bi se ponavljao prizor koji je ostavljao težak utisak na sve prisutne. Sluge su iznosile tijelo mlade žene, prekriveno bijelom plahtom. Na pokojnicama nije bilo očiglednih tragova borbe, posjekotina ili drugih povreda koje bi mogle ukazati na način na koji su izgubile život.

Takve okolnosti dodatno su produbljivale strah. Djevojke su, prema opisu u ovoj izmišljenoj kraljevskoj pripovijesti, izgledale kao da su mirno zaspale i nikada se više nisu probudile. Čak ni ljekari koji su služili na dvoru nisu uspijevali utvrditi šta je uzrokovalo njihove smrti.

Posebno teško bilo je porodicama koje su morale poslati svoje kćerke. Kraljeva naredba nije bila poziv koji se mogao odbiti, nego zahtjev čije je nepoštivanje povlačilo ozbiljne kazne. Roditelji su znali kakva je sudbina zadesila prethodne djevojke, ali nisu imali gotovo nikakvu mogućnost da zaštite vlastitu djecu.

Neke plemićke porodice pokušavale su pobjeći iz svojih domova prije dolaska kraljevih vojnika. Druge su kćerke slale na udaljena imanja ili u samostane, nadajući se da će ondje ostati izvan domašaja Lucienovih ljudi. Međutim, kraljevi izaslanici nisu lako odustajali od potrage.

Kada bi neko otvoreno odbio poslušati vladara, posljedice su mogle pogoditi čitavu porodicu. Plemići su rizikovali oduzimanje zemlje i imovine, dok su muškarci mogli završiti u tamnici. Oni koji bi ostali kod kuće suočavali su se s gubitkom sigurnosti i sredstava potrebnih za život.

Takve kazne bile su dovoljne da mnoge porodice prestanu pružati otpor. Znali su da odlazak njihove kćerke može značiti trajni rastanak, ali su istovremeno strahovali da bi protivljenje kralju moglo ugroziti i ostale ukućane.

Lucien nije pokazivao spremnost da javno objasni šta se događa. Kada bi ga neko upitao za sudbinu mladih žena, odgovarao je kratko, bez vidljivog saosjećanja prema porodicama koje su izgubile svoje kćerke.

„To je jednostavno bila njihova sudbina.”

— Kralj Lucien

Njegove riječi nisu donosile nikakvo objašnjenje. Naprotiv, porodicama su potvrđivale da vladar nema namjeru promijeniti običaj koji je godinama odnosio živote. Svaka nova noć značila je da će još jedna djevojka biti odvedena u palaču.

Susjedni kralj morao je donijeti odluku koja će promijeniti Evelinin život

Nakon godina tokom kojih su plemićke porodice živjele u strahu, Lucienov zahtjev stigao je i do susjednog kraljevstva. Ondje je vladao šezdesetčetverogodišnji kralj Theodor, čovjek koji je znao kakve su posljedice ranije imali pokušaji suprotstavljanja mladom vladaru.

Theodor se našao pred teškom odlukom. S jedne strane, znao je da bi odbijanje Lucienovog zahtjeva moglo izazvati sukob i ugroziti veliki broj stanovnika njegove zemlje. S druge strane, bilo mu je jasno da djevojke koje su ranije odlazile u palaču nisu preživjele.

Prema pripovijesti, kralj je dugo razmišljao prije nego što je odlučio kako postupiti. Na kraju je naredio svojim ljudima da pred njega dovedu mladu ženu za čije je postojanje znao samo mali broj osoba povezanih s njegovim dvorom.

Ta žena bila je Evelina, njegova dvadesetsedmogodišnja izvanbračna kćerka. Za razliku od djevojaka koje su odrasle u kraljevskoj palači, ona je djetinjstvo i mladost provela daleko od dvorskog života, u udaljenoj pokrajini blizu šumovitog pograničnog područja.

Njen život nije bio ispunjen raskošnim zabavama i svakodnevnim dvorskim ceremonijama. Stekla je kvalitetno obrazovanje, ali se posebno zanimala za znanja povezana s biljkama i njihovim djelovanjem. Godinama je pomagala staroj seoskoj iscjeliteljici, upoznajući ljekovito bilje, rijetko korijenje i različite prirodne supstance.

Tokom tog iskustva naučila je mnogo o pripremi lijekova, ali i o sredstvima koja izazivaju san te otrovnim materijama. Prema opisu priče, u pojedinim područjima njeno poznavanje takvih supstanci bilo je veće od znanja mnogih tamošnjih ljekara.

Takvo obrazovanje razlikovalo ju je od djevojaka koje su ranije dovođene Lucienu. Ipak, nije bilo poznato ima li Evelina konkretan plan kako preživjeti noć u njegovim odajama niti namjerava li upotrijebiti bilo šta od onoga što je tokom godina naučila.

Evelina je pred oca stala mirno, iako je znala kakva joj opasnost prijeti

Kada je dovedena pred kralja Theodora, Evelina nije izgledala poput uobičajenih dvorskih dama. Bila je krupnije građe, širokih bokova i punijih ruku, s okruglim licem i blagim crtama. Njene smaragdnozelene oči, duge trepavice i prirodno rumeni obrazi davali su joj prepoznatljiv izgled.

Plava kosa spuštala joj se preko ramena u mekim valovima. Nosila je bordo haljinu ukrašenu zlatnim vezom, dovoljno elegantnu za susret s kraljem, ali jednostavniju od raskošnih kreacija koje su bile uobičajene među dvorskim plemstvom.

Mnogo važnije od njenog izgleda bilo je držanje. Evelina je djelovala staloženo, pažljivo slušajući ono što joj otac govori. Primijetila je da je Theodor posmatra s osjećajem krivnje, svjestan kakvu je odluku donio.

Kralj joj je objasnio zbog čega smatra da Lucienov zahtjev ne može odbiti. Govorio je o mogućoj opasnosti za stanovništvo i strahu da bi posljedice sukoba mogle pogoditi hiljade nevinih ljudi. Evelina je saslušala njegove riječi bez otvorenog protivljenja.

Umjesto da zaplače ili počne moliti da je poštedi, odgovorila je mirno. Njene riječi nisu značile da ne osjeća strah, nego da je odlučila pokušati sačuvati vlastiti život uprkos okolnostima u kojima se našla.

„Ne brinite. Učinit ću sve što mogu da se vratim.”

— Evelina, obraćajući se kralju Theodoru

Otac je znao da takvo obećanje ne predstavlja garanciju njenog povratka. Ipak, odluka nije promijenjena. Evelina je iste večeri napustila svoje dotadašnje okruženje i pod pratnjom krenula prema Lucienovom kraljevstvu.

Noć u kraljevskim odajama završila je neočekivanim prizorom

Po dolasku u palaču Evelinu su dočekali stražari, koji su je sproveli kroz duge hodnike osvijetljene bakljama. Put je završio pred privatnim odajama kralja Luciena, mjestom koje je među stanovnicima kraljevstva već godinama izazivalo strah.

Unutrašnjost prostorije bila je raskošno uređena. Teški baršunasti zastori prekrivali su prozore, a zlatni svijećnjaci osvjetljavali su bogato namještenu sobu. U njenom središtu nalazio se veliki krevet s izrezbarenim ukrasima, na čijem je rubu sjedio mladi kralj.

Lucien je posmatrao Evelinu, očekujući reakciju kakvu je viđao kod djevojaka koje su prethodno dovođene. Prema njegovim riječima, mnoge su dolazile uplakane i prestrašene. Međutim, Evelina je ostala uspravna i mirna, ne pokušavajući sakriti se od njegovog pogleda.

Kralj joj je podrugljivo spomenuo da njegove gošće obično plaču. Umjesto da traži milost, Evelina ga je upitala znaju li djevojke koje mu dovode šta se događa iza zatvorenih vrata. Pitanje ga je iznenadilo, jer se odnosilo upravo na tajnu koju niko izvan kraljevih odaja nije uspijevao razjasniti.

Lucien se nasmijao i prokomentarisao njenu hrabrost. Bilo je jasno da se djevojka pred njim ponaša drugačije od onoga na šta je navikao. Ipak, nije joj otkrio šta se događalo tokom prethodnih noći.

Nedugo zatim posluga je napustila kraljevske odaje. Teška vrata zatvorila su se, a Lucien i Evelina ostali su sami. Niko od stražara niti slugu koji su čekali izvan prostorije nije znao šta se potom događalo.

Kako je noć odmicala, među zaposlenima u palači rasla je napetost. Već su mnogo puta dočekali jutro nakon kojeg bi morali iznijeti tijelo još jedne mlade žene. Ipak, Evelinino ponašanje ostavilo je drugačiji utisak jer nije pokazivala očaj kakav su viđali kod njenih prethodnica.

Sluškinje koje su dugo služile u palači dobro su poznavale taj strašni obrazac. Iz noći u noć ponavljalo se isto, a nijedna nije dobila objašnjenje za smrt djevojaka. Sada su čekale zoru, ne znajući hoće li se dogoditi još jedna tragedija.

Kada je svanulo, posluga se okupila pred vratima kraljevskih odaja. Očekivali su prizor na koji su se, uprkos njegovoj težini, tokom godina navikli. Pažljivo su otvorili vrata, pripremljeni na mogućnost da će ponovo pronaći beživotno tijelo.

Međutim, ono što su ugledali bilo je drugačije od njihovih očekivanja. Prema dostupnom dijelu izmišljene pripovijesti, sluge su ostale užasnute prizorom koji ih je dočekao, ali nije opisano šta su tačno vidjele.

Ostaje nepoznato šta se te noći dogodilo između Eveline i Luciena, kao i da li je njeno poznavanje ljekovitih biljaka, otrova i sredstava za uspavljivanje imalo bilo kakvu ulogu. Priča ne potvrđuje da je koristila takve supstance, niti objašnjava uzrok smrti djevojaka koje su joj prethodile.

Posljednji opisani trenutak zadržava se na otvorenim vratima kraljevske spavaće sobe i reakciji posluge. Sudbina Eveline i stanje mladog kralja nisu otkriveni u dostupnom nastavku.

Evelina je ocu obećala da će učiniti sve što može kako bi se vratila. Nakon odlaska u Lucienovu palaču pokazala je smirenost i postavila pitanje koje se niko ranije nije usuđivao otvoreno izgovoriti pred vladarom. A kada je stigla zora, ljudi koji su očekivali ponavljanje poznate tragedije suočili su se s prizorom čiji će sadržaj ostati nepoznat sve dok nastavak ove kraljevske pripovijesti ne bude ispričan.

Kako vam se čini priča koju smo odlučili pisati u današnjem članku. Priče poput ove su postale sve popularnije na društveni mrežama i privlače sve veću pažnju javnosti. U komentarima pišite vaše utiske.