Dok željno iščekujemo Europsko rukometno prvenstvo (održava se od 10. do 28. siječnja), razmislimo o izvanrednoj karijeri i životu jednog od najiznimnijih srpskih rukometaša koji su krasili povijest sporta.
Nenad Peruničić u iskrenom razgovoru za Kurir otvoreno priča o raznim aspektima svog života, uključujući odrastanje, karijeru, Srbiju, Crvenu zvezdu i odnos s Crnom Gorom.
Da započnemo sustavno, započnimo s najranijim stadijem života: djetinjstvom.
Rođen 1. svibnja 1971. u Pljevljima, u sjevernom dijelu Crne Gore, imam lijepa sjećanja na bezbrižno djetinjstvo. Tada se činilo da je svijet puno zdravije i čišće mjesto u usporedbi s današnjim. Moj brat Predrag, koji je svega nekoliko godina stariji od mene, uvijek je bio uz mene. Budući da je naš otac često bio na poslovnim putovanjima, naša je majka preuzela ulogu odgoja i uvijek bila uz nas. Imali smo sreću što smo iskusili osjećaj slobode i sigurnosti u svakom aspektu naših života, bilo da se radilo o igri vani ili pohađanju škole. No, kako su se vremena mijenjala, bilo je stvari kojih smo se tada sramili, prisjeća se Peruničić. Činilo se da su prave vrijednosti obitelji, posebno poštovanje prema starijima, nestale. Za vrijeme odmora brat i ja bismo vrijeme provodili na selu, pomažući baki i djedu. Imanje je bilo prilično veliko pa bi se na njemu okupljala cijela šira obitelj stvarajući osjećaj jedinstva i zajedništva.
Srećom, naša je obitelj bila složna, s brojnom braćom i sestrama od stričeva i rodbine. Bili smo dio obitelji Peruničić, nismo bili vezani ni za jedno pleme. Odrastajući uz brata Predraga, stalno sam se prijateljski natjecao s njim. U igri šaha dobro smo poznavali pojam žrtve. Posjedovao je nepokolebljivu odlučnost koja me spriječila da se odmorim sve dok on ne izađe kao pobjednik, iako se morao probuditi rano u 7:00 ujutro za školu. Naš krug prijatelja činili su pojedinci iz lokalne zajednice koji su se bavili raznim sportovima. Imao sam privilegiju trenirati više sportova tijekom svog života. Moja početna strast bio je karate, što se poklopilo s vrhuncem Bruce Leejeve slave. Kao i mnogi drugi, bio sam očaran njegovom prisutnošću i nastavljam uživati u njegovim filmovima do danas. Bio je pionir u području atletike, vodeći u brojnim aspektima. Nedvojbeno, najdublja radost u životu proizlazi iz rođenja djece. Moram priznati, ovu tajnu nisam nikome povjerio, ali sam imao čast prisustvovati dolasku oba moja sina na svijet. Prvi sam im prerezao pupčane vrpce i ljuljao ih u naručju. Riječi ne mogu adekvatno izraziti silne emocije koje su prostrujale kroz mene u tim trenucima. Kad se sad toga prisjetim, naježim se, kao što vidite po naježenoj koži (pokazuje na ruke). Bili su tako sićušni, tako krhki. Nenad je čovjek koji nosi srce u rukavu, što je činjenica koja postaje sasvim jasna svakome tko ima sreću da se s njim susreće.
Uvijek sam bio otvoren sa svojim emocijama, nosio sam ih u rukavu da ih svi vide. Kad mi je došlo da plačem, suze su slobodno tekle; kad sam osjetio da se smijem, radostan smijeh ispunio je zrak. Za razliku od mnogih koji prikrivaju svoje osjećaje, nikad se nisam suzdržavao. Nikada se nisam pretvarao da sam strog niti sam imao fasadu mačizma. Sada, je li to dobra stvar ili nije, ne mogu reći. Promjena srži onoga što jesam pokazala se kao težak zadatak. Međutim, s vremenom sam unosio ispravke i poboljšanja. Kao igrač, kao dužnosnik, kao trener, suze sam lio.
U Crnoj Gori ima onih koji su nekada bili uvjereni srpski nacionalisti, ali su se nakon desetljeća promijenili i zaboravili svoja dotadašnja uvjerenja. Ako ne volite Srbiju, ako gajite mržnju prema njoj, zašto ste došli ovamo? Zašto licemjerje? Mnogi koji tvrde da preziru Srbe i Srbiju dolaze u Beograd, rade u firmama, ručaju u restoranima i dobro zarađuju. Ovdje se čine zadovoljni i sretni. Ali čim prijeđu granice, izbacuju najgore kritike na račun Srba i Srbije. Mrzim takvu sitničavost i licemjerje. Divim se pojedincima koji posjeduju snažan osjećaj za sebe i nepokolebljiva uvjerenja.
