Kada je riječ o smrti to je nešto što nas pogađa na prvu,tuga što smo izgubili nekoga ko nam puno začio.Naime u svkoj kulturi postoje običaji kako se trebamo odjevati kada nam neko umre.
Običaji vezani za smrt i žalost duboko su ukorijenjeni u srpskoj tradiciji i vjekovima su oblikovani kroz vjerovanja, religijske propise i narodna tumačenja prolaznosti života. Bez obzira na regiju, većina ljudi nastoji poštovati određena pravila ponašanja nakon gubitka bliske osobe, s ciljem izražavanja poštovanja prema preminulom i ublažavanja bola porodice.
Kao vanjski znak tuge, članovi uže porodice preminulog tradicionalno oblače crnu odjeću. Nekada su žene nosile crne marame, dok su muškarci birali crnu košulju, kaput ili kravatu. Ova se odjeća nosila obično godinu dana, a u tom periodu se izbjegavalo prisustvovanje veseljima, svadbama, igrankama i muzici. Današnja praksa je nešto fleksibilnija – nošenje crnine do 40 dana nakon smrti je i dalje široko rasprostranjeno, dok se nastavak žalosti do šest mjeseci ili godinu dana praktikuje prema ličnim ili porodičnim uvjerenjima.
Zanimljivo je da, čak i u godini žalosti, krsna slava – jedan od najvažnijih porodičnih praznika – ne prestaje da se obilježava. Upravo suprotno, smatra se poželjnim da se slava proslavi, jer se tada u molitvama pominju duše preminulih članova porodice. Time se duhovna veza s pokojnikom dodatno naglašava, a slavska sveća simbolično gori i za one kojih više nema među živima.
U praksi, nije uobičajeno da se tokom žalosti organizuju bilo kakva slavlja, kao ni svadbe, rođendani ili javna okupljanja u kući. Mnoge porodice se u takvim situacijama savjetuju sa sveštenikom, jer se običaji razlikuju od kraja do kraja, i ono što je prikladno u jednoj sredini, može se smatrati neprimjerenim u drugoj.
Prema pravoslavnom vjerovanju, smrt nije kraj, već prelazak u vječnost. Ona se, ipak, tumači i kao kazna za grijeh, što je posljedica Adamovog prestupa u raju. U idealnom, Božjem planu, smrt nije trebala biti bolna ili strašna, već mirna transformacija duše i tijela – poput leptira koji napušta svoju čahuru i uzdiže se prema nebu.
U tradicionalnoj kulturi Srbije, rituali povezani sa smrću veoma su brojni, a nerijetko su i prožeti narodnim vjerovanjima koja su preživjela sve do danas. Na primjer, ranije su ljudi najčešće umirali kod kuće, pa su se razvili brojni običaji vezani uz umiranje i sahranu. U nekim selima se i danas vjeruje da niko ne smije spavati u trenutku kada neko premine, jer se smrt poistovjećuje sa snom, a postoji strah da će osoba koja spava biti “pozvana” da sljedeća ode.
- Ako pokojnik umre s otvorenim očima, postoji vjerovanje da onaj tko ga prvi pogleda može uskoro umrijeti. Ukoliko su u njegovoj odjeći pronađene šibice, one se simbolično probadaju iglom, kako pokojnik ne bi postao vampir. Ogledala u kući se nakon smrti prekrivaju, jer se smatra da se duh preminulog može zarobiti u odrazu i ostati prisutan među živima.
U ruralnim krajevima, voda u kojoj je pokojnik kupan doživljava se kao nečista. Njeno prosipanje ispred nečije kuće može se smatrati zloslutnim, pa se često traži neutralno mjesto za taj čin. Takođe, izbjegava se da sahrana prolazi pored polja, stada ili vrtova, jer se vjeruje da tijelo pokojnika može negativno uticati na biljke i životinje.
Jedan od zanimljivijih običaja je i takozvano “otkupljivanje mrtvaca”, koje se praktikuje ako je umrla osoba rođena u istom mjesecu kao i neki član porodice – vjeruje se da bi to moglo značiti i njegovu skoru smrt. U okolini Zaječara, prilikom sahrane, rodbina na groblju simbolično baca zemlju na druge prisutne, vjerujući da onaj koga zemlja pogodi neće biti sljedeći koji će umrijeti.
Ovi običaji, iako se s vremenom mijenjaju, i dalje odražavaju duboku povezanost ljudi s vjerovanjima o životu i smrti. U njima se isprepliću religija, emocija i naslijeđe, stvarajući jedinstvenu sliku o načinu na koji se ljudi suočavaju s gubitkom i traže duhovni mir. Bez obzira na to koliko su neka vjerovanja zastarjela, ona imaju važnu kulturnu ulogu – pomažu ljudima da prihvate smrt i pronađu način da nastave dalje, sa poštovanjem prema onima koji su ih napustili.
