Za danas smo vam spremili jednu jako zanimljivu temu, a koju je jako teško razumjeti, pogotovo kada su u pitanju roditelji…
U 21. stoljeću, bez obzira na napredak uočen u različitim društvenim normama, znatan broj roditelja i dalje stavlja pretjerani naglasak na pojam “polu-djeteta”. Ovaj koncept odražava postojano uvjerenje, posebno u određenim regijama svijeta, da je poželjnost djeteta uvjetovana njihovim spolom. Ova pristranost nije novija pojava; duboko je ukorijenjen u povijesnim kontekstima i pretežno izražen kroz društvene norme i očekivanja pripisana određenim spolovima.
Takva očekivanja često stavljaju žene u poziciju srama ako ne uspiju “proizvesti” muške nasljednike. Nažalost, ovaj kulturni trend i dalje postoji, iako su mnoge regije diljem svijeta počele napredovati prema ravnopravnosti spolova u posljednjim desetljećima. U tom kontekstu, Iman-hatib Muhamed Demirović je tokom jednog susreta istakao značajnu poruku, ustvrdivši da je u konačnici Bog taj koji odlučuje o spolu djeteta. Napomenuo je da bi primarna briga roditelja trebala biti zdravlje i dobrobit njihova djeteta, a ne spol koji im je pripisan.
Ipak, u praksi su brojni roditelji i dalje pod utjecajem ukorijenjenih uvjerenja ukorijenjenih u povijesnim i kulturnim tradicijama. Na primjer, par s tri kćeri naišao je na otvorene pritiske i očekivanja svoje zajednice. Nažalost, otac je postajao sve više fiksiran na ideju stvaranja muškog nasljednika, a njegova sve veća nezainteresiranost za svoje kćeri postala je očita. Unutar svog patrijarhalnog i otočnog stajališta, obavijestio je svoju ženu da joj neće biti dopušten povratak kući ako rodi još jednu djevojčicu. Ove izjave ostavile su neizbrisiv trag na ženu koju su nakon rođenja još jedne kćeri preplavili osjećaji tuge i razočaranja.
Doživjela je duboki osjećaj nemoći i nesreće jer su ljubav i radost koji se obično povezuju s dočekom novorođenčeta bili zasjenjeni tjeskobom u vezi s mogućim raspadom obitelji. Srećom, liječnica je prepoznala duboki unutarnji nemir majke i pristupila joj s poštovanjem koje zaslužuje. Tipično, majke osjećaju radost kada drže svoju novorođenčad, bez obzira na okolnosti rođenja; međutim, ovdje to nije bio slučaj. Liječnik je razumio njezin unutarnji sukob i također je bio svjestan da bi se obitelj mogla suočiti s još jednim značajnim emocionalnim izazovom.
Nakon što je čuo ženino žalosno priznanje da se njezin suprug namjerava razvesti od nje zbog činjenice da je rodila drugu djevojčicu, liječnik je shvatio težinu situacije. U brojnim društvima i dalje postoji značajan društveni i kulturni pritisak u pogledu sklonosti sinovima; međutim, i dalje je moguće susresti pojedince koji prepoznaju da bi spol djeteta trebao biti sekundaran u odnosu na njihovo zdravlje i opću sreću. Jedan takav liječnik, duboko predan svom pozivu, poduzeo je nekonvencionalnu, ali duboko humanu akciju – obratio se ženinom mužu s velikim entuzijazmom i najavio rođenje sina.
Ovo otkriće ispunilo je muža neizmjernom radošću i uzbuđenjem; usprkos tome, liječnik je ubrzo suočio obitelj s kasnijim izazovom: novorođenče koje pokazuje deformitete i nerazvijenost. U trenutku dok je čovjek, osjećajući se malodušno i razočarano, ljuljao svoje dijete, doktor je pokazao izuzetnu hrabrost i osjetljivost stavljajući ruku na čovjekovo rame i potičući ga da spusti dijete. Rekao je: “Spusti tu bebu. Ovo je tvoje dijete.” Liječnik je pružio utjehu obitelji koja je kasnije počela cijeniti duboki značaj roditeljstva, bez obzira na djetetov spol ili fizičke karakteristike.
Ovo je bio ključni trenutak prosvjetljenja u kojem su oba roditelja konačno shvatila da je djetetov spol daleko manje važan od ljubavi, pažnje i obrazovanja koje njihovo dijete zahtijeva. Imam-hatib Muhamed Demirović zaključuje ovo kazivanje znakovitim zapažanjem: dok je rađanje djece usklađeno s Božijom voljom, nije imperativ imati veći broj potomaka određenog spola. Ponekad jedna kći može imati veću vrijednost za obitelj od brojnih sinova. Naglašava da bi roditelji trebali pomaknuti fokus sa spola i umjesto toga koncentrirati se na sreću, produktivnost i doprinose svakog djeteta zajednici. Demirović ističe da je stvarna vrijednost djeteta u njegovim sposobnostima, karakteru i potencijalnom utjecaju na svijet, a ne u spolu. U konačnici, najvažniji cilj trebao bi biti jamstvo da se svako dijete njeguje, poštuje i odgaja u okruženju koje pogoduje njihovom razvoju i dobrobiti.
