Ovaj odlomak, crpeći inspiraciju iz opaski cijenjenog filozofa Sokrata, istražuje pojam sreće i žudnje za životom kroz priče dvaju različitih heroja. Poznat po svojim dubokim uvidima, Sokrat primjećuje da pojedinci često doživljavaju nezadovoljstvo, uvjereni da sreća prebiva negdje drugdje, dok njihove trenutne okolnosti karakterizira osjećaj nezadovoljstva. Ovo razmišljanje uspostavlja temelj za razumijevanje poteškoća s kojima se pojedinci susreću u svojoj potrazi za ispunjenjem.
U početnom segmentu narativ predstavlja direktoricu marketinške agencije, ženu s dvije diplome i pozamašnim primanjima koja joj omogućuju luksuzan život. Živi u cijenjenom području, upravlja skupim vozilom i često posjećuje ekskluzivna odmarališta diljem svijeta. Dok se njezino postojanje na prvi pogled čini besprijekornim, ona iskreno priznaje da doživljava duboku nesretnost. Odsutnost partnera i djece u njoj stvara osjećaj praznine. “Onaj kojeg sam čekala udala se prošle godine”, izražava svoje nezadovoljstvo.
- Tijekom razdoblja samorefleksije, ona artikulira želju za većom srećom, razmišljajući o ideji da bi to stanje mogla postići ako bude “malo gluplja” – oslobođena težine razmišljanja o životnim trivijalnostima. Ona čezne za utjelovljenjem žena prikazanih u reklamama, koje zrače radošću dok pripremaju palačinke za svoju djecu, nesvjesna činjenice da ti idealizirani likovi mogu, istina, zavidjeti njezinim vlastitim okolnostima stabilnosti i profesionalnih postignuća.
Suprotno tome, narativ žene koja se suočava s neplodnošću uvodi novu perspektivu na pojam sreće. Dugi niz godina održavala je vezu sa srednjoškolskom ljubavi, no unatoč ljubavi i financijskoj sigurnosti nisu uspjeli začeti dijete. Njihova potraga za roditeljstvom pokazala se i emocionalno napornom i iscrpljujućom, što je ženu natjeralo da nastavi s in vitro oplodnjom nakon brojnih neuspješnih pokušaja.
- Ova odluka vodi ih u dodatnih pet godina ispunjenih izazovima. Kad joj liječnik predloži da razmisli o drugom partneru zbog “genetske nekompatibilnosti”, ona donosi bolan izbor da napusti muža u očajničkoj potrazi za majčinstvom. Iako na kraju uspijeva roditi, dijete se rađa s deformitetom. Tijekom razgovora sa svojom majkom, ona izražava duboku tugu i razočaranje, priznajući da ovaj ishod nije u skladu s njezinim težnjama, čime naglašava svoj postojani osjećaj nesretnosti čak i kada se njen san da postane majka ostvari.
U konačnici, dolazimo do suštinskog pitanja: “Što čini sreću?” Sokratovi uvidi osvjetljavaju inherentnu kontradikciju u potrazi za srećom: konvencionalno rezoniranje pretpostavlja da oni koji su nesretni trebaju težiti sreći, dok paradoksalno rezoniranje implicira da ih takva težnja može odvratiti od njihovih istinskih želja. Umjesto toga, predlaže se da se koncentriramo na svoje sadašnje posjede i iskustva kroz koja trenutno prolazimo, umjesto da neprestano čeznemo za nečim dalekim i naizgled nedostižnim.
Suočeni s osjećajem nesreće, pojedinci se često nalaze u fazi samopreispitivanja svog života. Ovo vrijeme može biti izazovno i emocionalno naporno; međutim, ključno je prepoznati da netko posjeduje sposobnost mijenjanja svojih okolnosti. Takva duboka kontemplacija potiče introspekciju i otkriva da se radost može očitovati u trenucima svakodnevnog života, pod uvjetom da njegujemo cijenjenje za elemente za koje smo zahvalni.
