Pojedincu iz Velike Hoče kod Orahovca u Srbiji sudbina je namijenila još jedan put. Unatoč strahu da zbog poodmaklih godina možda nikada neće pronaći bračnu drugu, sreća mu se osmjehnula. Svoju nevjestu otkrio je u Kruju, gradu na sjeveru Albanije, gdje su i mnogi njegovi sumještani našli svoje životne partnerice. Naime, on je bio deveti iz svog sela koji je doveo nevjestu iz ovog kraja, slijedeći stope još osmorice.
Promatrajući kolegičinu odluku, neoženjeni član obitelji Simić odlučio je pobjeći iz samoće i potražiti radost uz mladu Albanku. Tako je putovanje počelo. Potencijalni zet, kuća, selo i uvjeti života na Kosovu i Metohiji ocijenjeni su zadovoljavajućim. Osim toga, prihvatili su želju budućeg zeta da mlada prijeđe na pravoslavlje, pokrsti se i sudjeluje u srpskoj svadbi na svetom srpskom mjestu, što je ona rado ispunila.
Priča koju dijele, usredotočena na trajnu moć ljubavi koja svladava sve teškoće, duboko je odjeknula i kod Srba i kod Albanaca. Refki Ali, pripovjedačica i filmašica, bilježi njihovu priču u videu, otkrivajući da je među deset Albanki koje su se odvažile posjetiti jedino srpsko selo u Orahovcu. Mladoženja Simić izražava veliko zadovoljstvo svojom suprugom, dok ona prepričava prve izazove s kojima se susrela, poput nepoznatog jezika i drugačijih običaja. Međutim, s vremenom se prilagodila i sada je zadovoljna. Pohvalno govori o selu, iako nije sigurna što nosi budućnost jer rijetko izlazi van. Unatoč tome, marljivo radi, brine se o kućanskim poslovima, kuha i čuva djecu. Njeno prisustvo donijelo je veliku radost ukućanima Simić, jer je rodila tri sina – Stefana, Aleksu i Novaka, a usput i četvrto dijete. Prema šogorici, srpski je primarni jezik koji se govori u kućanstvu, a mlađa su djeca naučila samo ograničenu količinu albanskog. Ipak, s vremenom, uvjerava Veli, djeca će postupno usvajati svoj materinski jezik, što će im omogućiti učinkovitu komunikaciju s bakom i tetom prilikom budućih posjeta.
Redovito posjećuju njezinu rezidenciju u sjevernoj Albaniji, a njezina obitelj prisustvovala je i vjenčanju i krštenju njihove djece. Prema njenim riječima, majka, sestra i stric dolaze je svakih nekoliko mjeseci, a Simići ističu da uživaju u druženju sa tazbinom. Svekrva potvrđuje da je snaha u početku bila suočena s izazovima, no s vremenom se prilagodila. Govoreći o njoj, muž je od milja naziva “snaho” i izražava sreću kada je posjeti. Budući da ne dijele zajednički jezik, “snaška” im služi kao prevoditelj. Muž je, motiviran svojom ženom i njezinom obitelji, također počeo učiti albanski i postigao je razinu znanja od 50-60 posto. Želi naučiti više, posebice kako bi mogao razgovarati sa svojim šogorima i drugom rodbinom.
Živeći od mizernih plaća i minimalne socijalne pomoći, njihove teške okolnosti dodatno su pogoršane sve lošijim stanjem njihove 170 godina stare kamene kuće, koja nažalost prokišnjava.
