Od kako je bijesnio rat u bivšoj Jugoslaviji, na ovim prostorima se i dalje ljudi dijele na “ove” i “one”. Slijedi i jedna anketa na ovu jako zanimljivu temu…..
Dugi niz godina stanje međususjedskih odnosa je pomalo zapušteno; Mišljenja su vrlo različita, neki izražavaju naklonost, dok drugi izražavaju svoje nezadovoljstvo. Odgovore Hrvata na anketu donosimo u nastavku. U vrlo provokativnoj anketi koja se posljednjih godina provodila na ulicama Hrvatske, stanovnicima je postavljeno jednostavno, ali potencijalno zapaljivo pitanje: “Koju državu najviše mrzite?”
Dok se očekivalo da će odgovori odražavati negativne emocije, predrasude i nacionalističke osjećaje, nalazi su otkrili znatno drugačiji narativ – onaj koji je zapanjujući i koji bi čak mogao vratiti povjerenje u racionalnost svakodnevnih pojedinaca. Istraživanje su proveli novinari koji su putovali u razne gradove Hrvatske, poput Zagreba, Splita i Rijeke. Sudjelovali su pojedinci iz različitih dobnih skupina i profesija, a rezultati su, kako su mnogi primijetili, otvorili važno društveno pitanje: postoji li neprijateljstvo među narodima doista ili je prvenstveno posljedica vanjskih čimbenika – politike, medija i povijesnih narativa? Iako su izjave o Srbiji ili Bosni i Hercegovini ponekad bile očekivane, većina odgovora bila je neočekivano racionalna, pribrana i ravnodušna prema konceptu mržnje. Brojni ispitani građani izjavili su da ne gaje neprijateljstvo ni prema jednoj naciji, smatrajući da su takve emocije besmislene.
“Zašto gajiti animozitet prema jednom narodu? Pojedinci su jednostavno pojedinci; dobrota i zlo postoje univerzalno”, istaknuo je jedan od sudionika rasprave. Drugi su naglasili svoju želju da krenu naprijed, a ne da se preispituju prijašnje pritužbe, izražavajući da nemaju interesa održavati neprijateljstva koja su nosili prethodni naraštaji. Za njih je mržnja zastarjeli osjećaj koji koči napredak i skladnu egzistenciju. Posebno dirljivu primjedbu dao je jedan pojedinac koji je izjavio: “Političari su u zavadi s nama. Imam poznanstva i u Srbiji i u Bosni i ne nalazim opravdanje za gajenje neprijateljstva prema bilo kome. Problem nije u meni, nego u onima koji profitiraju od sukoba koji je u tijeku.” Istraživanje jasno ilustrira kontrast između političkih napetosti koje često privlače pozornost medija i svakodnevnih iskustava tipičnih građana.
Iako javni diskurs ima tendenciju preuveličavanja sukoba među narodima na Balkanu, čini se da obični pojedinci ne percipiraju te napetosti istom razinom intenziteta – ili možda uopće. Dodatni značajan nalaz istraživanja odnosi se na utjecaj medija i politike na formiranje javnog mnijenja. Brojni ispitanici navode kako mediji često šire sadržaje koji potiču netoleranciju, a putovanja, osobni kontakti i iskustva iz inozemstva doprinose razbijanju predrasuda. “U Njemačkoj živim i radim s pojedincima iz raznih dijelova regije. U tom okruženju nikome nacionalnost nije bitna. Surađujemo, družimo se i sve funkcionira bez ikakvih problema”, rekla je jedna od sudionica intervjua.
Upravo ta izloženost alternativnom okruženju često omogućuje pojedincima da prepoznaju apsurdnost ovih podjela i razumiju temeljne sličnosti koje postoje među svim ljudima – oni dijele iste izazove, težnje i potrebe. Iz ovog ispitivanja proizlazi intrigantan zaključak: možda nisu sami pojedinci ti koji potiču mržnju, već mržnju stvaraju, održavaju i iskorištavaju oni koji su odgovorni za održavanje podjela i sukoba. Iako politički narativi često naglašavaju teme sukoba i povijesnih podjela, postalo je sve očitije da kada obični pojedinci dobiju priliku da samostalno razmišljaju i izraze svoja osobna iskustva, oni teže daju prednost miru, poštovanju i otvorenosti. Postavlja se logično pitanje hoće li se ova optimistična perspektiva proširiti i na ostatak regije.
Hoće li pojedinci u drugim nacijama također početi odbacivati negativne narative i njegovati međusobno povjerenje? Jasno je da kada bi više pojedinaca bilo pod utjecajem razuma i suosjećanja, a ne pristranosti i straha, postoji stvarna perspektiva da se Balkan razvije u regiju koju karakteriziraju suradnja, međusobno razumijevanje i kolektivni napredak. Ova vizija nije samo utopijski ideal; Predstavlja opipljivu mogućnost, ovisnu o našoj spremnosti da zanemarimo glasove koji bujaju u podjelama i umjesto toga se uključimo u smisleni dijalog jedni s drugima.
