– Najtužnije priče nam uvijek dolaze iz Domova za nezbrinutu djecu. Jako veliki procenat njih na kraju završe na ulici, i nikada se ne ostvare kao normalne osobe. Mi danas govorimo o jednoj osobi, koja je odlučila da potraži svoje biološke roditelje…
Usred niza teških okolnosti, primljen je telefonski poziv koji je doveo do upita: “Majko, sjećaš li me se?” Danas donosimo još jednu izvanrednu priču, kroniku putovanja Pashe, hrabre žene, i njezinog muža, koji su neustrašivo preuzeli odgovornost njegovanja napuštenog djeteta koje je nezakonito odvedeno iz njihovih vlastitih prostorija. Srce mi se steglo kada je, nakon šest godina skrbi o napuštenom djetetu, oteto iz vlastitog dvorišta. Sjećanja su se neočekivano pojavila kada je, petnaest godina kasnije, telefonski poziv poznatog glasa postavio pitanje: “Majko, sjećaš li me se još uvijek?”
U selu u blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini, gospođa Paša i njen suprug Muniba žive zajedno, kao što je prikazano na preentscreen/Youtube fotografiji. Na našem području postoji mnoštvo priča o hrabrim djelima žena koje su nesebično prigrlile i brinule se za napuštenu djecu, među kojima je i Pasha. Ipak, ova posebna pripovijest ističe se svojim duboko potresnim zaključkom.
Kako je započela ljubavna priča Muniba i Paše? Muniba, ponosna Kladnjanka, i Paša, porijeklom iz pitoresknog Mrkonjić Grada, u sretnom su braku više od četrdeset godina. Putevi su im se ukrstili u čarobnoj Vlasenici, kao da je suđeno. Sudbina je odigrala svoju ulogu da ih spoji. Trenutak kada su se naši životi isprepleli bio je za vrijeme njegovog boravka u Vlasenici, poklopio se s prisustvom moje sestre upravo na tom mjestu. Upravo je u tom trenutku započela priča o našoj ljubavi i od tada smo nastavili napredovati u društvu jedno drugoga. Unatoč tome što Pasha i Munib nisu imali nijednog biološkog djeteta, sve su srcem njegovali djevojčicu koja je bila napuštena i prepuštena sama sebi do šeste godine.
Ova iskrena priča vrti se oko putovanja napuštenog djeteta, izazivajući duboke emocije. U dalekoj prošlosti jedna se baka suočila s bolnim izborom da napusti vlastitu unuku. Upravo sam u tom trenutku intervenirala, pružila zagrljaj i ponudila njegujuće okruženje kao udomitelj za malo dijete. Djetetove uporne suze bile su neprestani plač za majku, tjerajući me da je podučavam vještini hranjenja na bočicu.
- Svaki dan je nosio svoje izazove, ostavljajući nas u nedoumici šta nas čeka u Mrkonjić Gradu. Ipak, kamo god me put odveo, ona će zauvijek ostati moja vjerna družica. Sa samo četiri mjeseca djevojčicu je napustila baka. Pasha je bio taj koji je pokazao suosjećanje i uputio joj poziv da joj pruži dom pun ljubavi uz njega i njegovu suprugu. Unatoč nemogućnosti da imaju biološku djecu, utješili su se prigrlivši je kao dio svoje obitelji. Prvih šest godina svog života bila je pod mojom skrbi, s ljubavlju me oslovljavajući s “mama” u svakoj svojoj riječi.
Nakon što se ratni metež smirio, njezini biološki roditelji su je konačno pronašli i nasilno odveli iz moje kuće, počinivši čin krađe. Paša, koji nije volio ime Hadžira, odlučio je da djevojčici da novo ime Samira. Pasha je doživjela duboku emocionalnu devastaciju kao posljedicu otmice svoje kćeri. Baš kad se mlada djevojka spremala krenuti na svoje obrazovno putovanje, njezini su se roditelji iznenada ponovno pojavili i silom je zgrabili iz Pashine brige, brzo je odnijeli. Možete li iznijeti detalje o susretu između Pashe i bioloških roditelja djevojčice?
U početku, kada su roditelji izrazili želju da vrate djevojčicu, odbili smo njihov zahtjev. Pružili smo joj iznimnu brigu, što je rezultiralo snažnom povezanosti među nama. Sama ideja da je odvojim od naše brižne okoline bila mi je nepodnošljiva. Međutim, jedne noći su je tajno odveli. Kako su dani prolazili, bezbroj puta sam pokušavao uspostaviti komunikaciju s njezinim roditeljima. Nakon mnogo truda, uspješno sam ih locirao i brzo se ponovno ujedinio s mladom djevojkom. Njeno oduševljenje što nas je ponovno vidjela bilo je neopisivo.
Zajednički smo odlučili da djevojčino vrijeme rasporedimo između udomitelja Paše i Muniba i bioloških roditelja. U početku je ovaj dogovor tekao bez ikakvih problema, a svaki skup roditelja uživao je 15 dana sa svojom kćeri. Nažalost, nakon godinu dana, Pasha i Munib su se preselili, naglo odveli djevojčicu sa sobom i prekinuli svaki kontakt s njezinim biološkim roditeljima. Unatoč tome, pružali smo joj ljubav i brigu od malih nogu. Stigla je poruka od Samirine supruge, mlade žene. Prošlo je dosta vremena od tog događaja, ali nedavno sam se suočio sa zahtjevom za prijateljstvo na Facebooku od neke Samire Šahinović.
Obično oklijevam prihvatiti zahtjeve za prijateljstvo od nepoznatih osoba. Međutim, nakon detaljnijeg ispitivanja situacije, Otkrio sam da je ona mlađa osoba bez ikakvih obiteljskih veza sa mnom, što me naposljetku navelo da odbijem njezin zahtjev. Usred svojih brojnih obaveza nakon smrti suprugove majke, Pasha i njezin suprug našli su se bombardirani stalnim telefonskim pozivima, što je dodatno povećalo njihov ionako ogroman teret. Međutim, usred čitavog kaosa, tajanstveni poziv privukao je Pashinu pozornost, natjeravši je da se javi i otkrije identitet osobe s druge strane. – Halo, Samira je – otkrio je glas. “Možemo li razgovarati? Kako si? Moram te ispraviti, dragi moj sine, jer nisam nikome majka i nemam svoje djece.”
Samira se suočila s Pašom, priznajući njihovu obiteljsku vezu i priznajući da je uspjela pronaći Pašin broj telefona. Uobičajeno je da svake godine Samira i Paša razmijene posjete. Samira putuje do Pašine rezidencije, au povratku je Paša posjećuje. Ono što dodaje fascinantan element ovom aranžmanu je prisustvo Samirinog biološkog oca, koji se također pridružuje posjetima. Bez obzira na situaciju, Samirin čin spašavanja očevog djeteta stvorio je osnovu za njezinu trenutnu ulogu odane kćeri i Pashi i svojim biološkim roditeljima.
