Jasmina, 32-godišnja Beograđanka, bila je suočena sa moralnom dilemom kada je naišla na novčanik dok je hodala u blizini raskrsnice Bulevara i Bezistana u glavnom gradu Srbije. U početku, priznaje da nije bila sigurna šta da radi sa novčanikom, koji je sadržavao priličnu količinu novca, razne kartice i važne dokumente kao što su lična identifikacija, vozačke dozvole i medicinska dokumentacija. Bila je svjesna da bi gubitak takvog novčanika uzrokovao značajne neugodnosti i troškove za njegovog vlasnika. Nažalost, nije rijetkost da lopovi namjerno odbace novčanike s gotovinom i dokumentima u najbližu kantu za smeće, a to se i dogodilo u ovom slučaju. Sramota je da takvi kriminalci nastoje da iskoriste pojedince na ovaj način, umjesto da pribjegavaju džeparstvu ili drugim metodama.
Nakon što sam otkrila novčanik na zemlji, zaključila sam da pripada muškarcu, s obzirom na njihovu sklonost da nose važne dokumente u zadnjem džepu i njihov očigledan slučajni gubitak. Ovaj zaključak je potvrdila i Jasmina, reporterka Magazin Novosti. Prvobitno sam namjeravala novčanik odmah dostaviti najbližoj policijskoj stanici, međutim zbog hitnosti dolaska na posao na vrijeme sam odgodila zadatak. Ovu odluku sam racionalizovala i izbegavajući svaku sumnju u kašnjenje. Kada sam stigla na posao, moje kolege su počeli da me ogovaraju, preispitujući moje motive za odlaganje predaje novčanika.
Čak su išli toliko daleko da su me optužili da sam ukrala njegov sadržaj i nagađali su o potencijalnoj količini novca unutra. U tom trenutku sam shvatila posledice svojih postupaka i važnost brzog predaje novčanika. Prema riječima vlasnika novčanika, u njemu je bila neodređena suma novca, verovatno između jedne do dve hiljade dolara. Potpisivanje određenih dokumenata koji se odnose na evidenciju je neophodno, iako je nejasno kako i gdje su dobijeni. Ono što je, međutim, jasno je da vlasnik novčanika posjeduje nešto od velike vrijednosti, o čemu svjedoči i broj telefona naveden na jednoj od kartica. Imperativ je djelovati brzo prije nego što vlasnik postane nemaran i shvati svoj gubitak. Dok pregledavam sadržaj novčanika, pokušavam da lociram vlasnika preko fiksnog broja i adrese, ali moji napori su uzaludni.
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja u raznim centrima, konačno zovem banku i nekim čudom se povezujem sa službenikom. Potvrđujem da sam pronašla novčanik i nudim da ga odmah vratim. Prilikom susreta sa vlasnikom identifikujem se i otkrivam lokaciju na kojoj sam pronašla novčanik. Uvjeravam vlasnika da nisam dirala sadržaj i gledam njegovu reakciju dok otvaraju novčanik. Na moje veliko iznenađenje, nije bilo razmjene ljubaznosti dok su uzimali svoje dokumente, a da nisu ni pogledali gotovinu koju sam ponudila. Ostala sam da se osećam zbunjeno, bez riječi. Teško je povjerovati da bi jednostavan gest, kao što je stisak ruke ili verbalni izraz zahvalnosti, ili čak mali znak uvažavanja, mogao imati tako značajan utjecaj.
