Obratite pažnju na detalje dok Nina A., mlada djevojka iz Beograda, dijeli svoju potresnu priču. Sve je počelo kada je saznala da je trudna sa svojim dečkom. Odlučni učiniti pravu stvar, odlučili su se vjenčati. Nije ni slutila da će to označiti početak njezine osobne noćne more.
Od samog početka moje vjenčanje s (bivšim) suprugom krenulo je krivim putem, počevši od izbora mjesta. Umjesto malog, intimnog restorana za 30 gostiju, što me oduševilo jer je to značilo samo užu obitelj, kumove i prijatelje, završili smo u dvorani koja može primiti 150 ljudi! Lokacija je bila Ada Ciganlija, povoljno blizu crkve i većine gostiju iz Beograda. Za početak ću reći da smo se suprug i ja dogovorili da će gosti donositi novac u kuvertama i stavljati ih u kutiju postavljenu ispred svadbenog stola. Ipak, odlučio je svoju bivšu djevojku posjesti za svadbeni stol, s desne strane mlada, a s lijeve strane kumovi, a mladoženja. Kako vjenčanje počinje, matičar strpljivo čeka. U međuvremenu, suprug me obavještava da će njegov brat i sestra s partnerom sjediti za svadbenim stolom, a da kaos bude veći, prisutna je i kumova prijašnja djevojka!
Zbog toga se pitamo gdje bi svi trebali biti smješteni – trenutni partneri, bivši – dok se borimo tražeći dodatne stolice za stol. Raspored sjedenja završava ovako: moja kuma, ja, mladoženja, a točno u sredini smo kum i njegova bivša. Lijep je prizor imati kuma i bivšeg plamena na središnjim mjestima, a ja, mlađahna nevjesta, izgurana sam do kraja. Da stvar bude gora, još jedna žena odjevena u bijelo sjedi za mladenkinim stolom, što se smatra krajnje neprikladnim jer bi samo mladenka trebala nositi bijelo. Da apsurd bude veći, u to sam vrijeme bila četiri mjeseca trudna, stajala sam tamo s vidljivim stomakom, opraštala se s gostima dok je moj suprug žurio u zahod i više se nije vratio.
Nakon što sam svjedočila pojedincima odgovornim za brojanje novčića, preplavio me val nelagode. Naša želja za novčanom pomoći bila je kolektivna odluka, jer smo podstanari koji žive u skučenom prostoru od 30 m2, ne ostavljajući mjesta nikakvom luksuzu. Dok sam bacio pogled na stol, podsjećao je na zatvorsku scenu, s kuvertama koje su otvarale dvije žene, od kojih je jedna slučajno bila moja svekrva. Možeš li vjerovati? Moja svekrva, od svih ljudi, broji novac koji pripada mom sinu! Apsurd svega! Primijetila sam muža kako sjedi za stolom u hodniku i isprva sam pretpostavila da mu nije dobro zbog prekomjernog pijenja. Prilazeći stolu za kojim su sjedili moj suprug, njegova majka i upraviteljica, čula sam upravitelja kako se zahvaljuje, govoreći “dobro je, hvala”. Savladala me znatiželja i raspitala sam se o situaciji. Suprug me obavijestio da su troškovi vjenčanja pokriveni. (Prije vjenčanja smo uplatili samo 500 e akontacije, a ostatak ćemo platiti naknadno.) Zbunjeno sam pitala kako je vjenčanje plaćeno, samo da bih otkrila da je novčanik mog muža na svadbenom stolu! Moj suprug je sa mnom podijelio šokantno otkriće: s majkom je prebrojao svadbeni novac, koji je bio dar naših gostiju. Bio sam zatečen ovom viješću i nisam mogao vjerovati što čujem.
Shrvana, žurno sam promrmljala svoju nevjericu i udaljila se pronaći utjehu kod prijatelja na drugom kraju hodnika. Suze su mi tekle niz lice te prve bračne noći. Konobari su spakirali ostatke kolača da ih ponesemo kući, ali kad sam se osvrnula oko sebe, vidjela sam nevjenčanu snahu mog muža kako izlazi iz sale s tortom u rukama. Još jednom sam bila u šoku, nisam bila sigurna da li da vrištim ili plačem. Uzeli su sve što su mogli uzeti. Te prve bračne noći plakala sam, shvaćajući da je osoba koju sam tog dana istinski upoznala moj umišljeni i društveno cijenjen suprug. Da sam znala za njegovu pravu prirodu, nikad se ne bih udala za njega. Gluma može biti čudo i ljudi mogu briljirati u tome, ali na kraju, maske uvijek skinu. Ni sada ne znam točan iznos novca koji smo za to vrijeme dobili. Problemi unutar braka pojavili su se odmah nakon ceremonije vjenčanja. Već prvog dana, moj je suprug otišao iz našeg doma i potražio utočište u stanu moje majke, u pratnji drugih. Svakim danom zadavao mi je sve veće duševne boli – po povratku s posla provalio bi u povike “male plaće, jadna nacija”! Bezosjećajno me istjerao iz našeg stana, unatoč prisutnosti našeg malog djeteta.
Činilo se da ga ništa ne zadovoljava; čeznuo je za drugačijim postojanjem, onim lišenim zatočeništva… Posljedično, on bi nestao u noći, ostavljajući mene i naše dijete same. Jedne večeri otišao je predaleko – nakon povratka s noćnog provoda nasilno nas je izbacio iz malog stana od 30 m2 koji smo do tada iznajmljivali. Nakon što sam ga prijavio vlastima, iste je noći počeo novi oblik psihičkog zlostavljanja. Odbio se pojaviti na pregledu socijalne službe i vrijeđao me. Dok ovo pišem vraćam se u to razdoblje i to me ispunjava frustracijom. Nije bilo osjećaja olakšanja, ali je ključno da se uvaži narativ svakog pojedinca. Mlade djevojke ne bi se trebale oslanjati samo na prazna obećanja, već promatrati djela, ostati na oprezu i cijeniti iskrena djela dobrote.
