– “Hajde da ludujemo” je pjesma koja je zaluddila cijeli ovaj dio Evrope početkom 90 godina prošloga vijeka. Pjesma rađena u stilu 80 godina, sa primjesama Sindi Loper, definitivno je bila pjesma koja je na Evroviziji te godine, donijela petu poziciju.
Tajči, poznata i kao Tatjana Matejaš Kameron, bila je poznata pevačica 90-ih godina koja je plenila publiku svojim omiljenim pesmama. Ona nije bila samo muzička ikona, već je i prepoznata po svojoj zadivljujućoj ljepoti, što joj je donijelo odlikovanje da je napravila Barbie lutku po njenom liku.
Kada je dostigla vrhunac svoje karijere, već je sa svojih 19 godina postigla izuzetan uspeh, a sa 21 je već bila poznata ličnost.
- Od svoje četvrte godine uronjen sam u svijet muzike. Međutim, moj put ka uspjehu nije bio trenutni trijumf; nego je to bila neočekivana posljedica moje posvećenosti i upornosti. Kada sam napunio 17 godina, postigao sam izuzetan podvig tako što sam pobijedio na cijenjenom zagrebačkom festivalu sa svojom zadivljujućom pjesmom pod nazivom “Noć kristala”. Od tog trenutka nadalje, činilo se da moje prisustvo prožima svaki kutak, prirodni napredak koji je rezultat moje nepokolebljive posvećenosti. Moja konačna težnja je oduvijek bila da koristim muziku kao medij za stvaranje nečeg zaista izuzetnog, sposobnog da osvijetli živote onih koji se s njom susreću.
Sa 19 godina, našao sam se nespreman za ogroman nivo slave koji mi je stigao. To nije bila vaša tipična vrsta slave, i nedostajali su mi potrebni resursi i emocionalna podrška da se krećem kroz nju. Nije bilo nikoga da me vodi kroz to iskustvo. Međutim, želim da bude jasno da moj odlazak nije bio podstaknut kajanjem; radije, to je bila odluka koja se činila ispravnom i činilo se da je sve savršeno usklađeno.
Pre nego što je stekla slavu, Tajči je ispričala da se suočila sa brojnim izazovima. Zrinko Tutić, njen tadašnji menadžer, trudio se da je odvrati od tog izbora.
Odlazak je bio težak zadatak, jer sam se borio da se snađem u složenosti emocionalnog, mentalnog i duhovnog blagostanja. Tokom tog vremena, diskusije oko bulimije, anksioznosti i depresije praktično nisu postojale, zbog čega sam se osjećao neshvaćeno i nepodržano. Umjesto da dobijem empatiju, naišla sam na optužbe za lijenost i nezahvalnost.
Tajči priznaje da je našem društvu kao kolektivu nedostajala dovoljna svijest o pitanjima mentalnog zdravlja. Došao je trenutak kada je čeznula da sve stane. Doživjela je intenzivne i duboke kontemplacije o samoubistvu, razmišljajući da li da sačuva svoj život ili pribjegne zloupotrebi supstanci.
Pošto je dobila uvjeravanje od svojih roditelja da se može vratiti, osjećala se oslobođenom i osnaženom da krene svojim putem u New Yorku, iskustvo koje ju je ne samo ponizilo već i podstaklo samopouzdanje.
Nakon petogodišnjeg boravka u Njujorku, otišla je u Los Anđeles da nastavi glumačku karijeru. U to vrijeme ukrstila se s Matthewom, njenim sada pokojnim supružnikom, koji je radio kao filmski producent. Vjenčali su se i zajedno proveli blaženih 17 godina, odgajajući tri sina kao tim.
- Tajči je podelila izazovno iskustvo očeve borbe sa rakom mozga, ističući podršku koju je tokom tog vremena dobila od svog prijatelja Metjua. Samo mesec dana pre nego što je Tajčin muž preminuo, ona je našla trenutak oslobađanja od straha, a nedugo zatim, Metju se razboleo. Tajči je istakla da se život nastavlja uprkos odsustvu naših najmilijih.
Od 17. godine je muči depresija, a tokom razgovora na tu temu voditeljka se raspitivala da li je ikada pričala o svom iskustvu silovanja tokom liječenja depresije.
Tajči je priznala prisustvo svoje depresije i priznala da je preduzela mere da je reši tek kada je došla do tačke ekstremne nevolje, što je rezultiralo burnim ispadom.
Tatjana je otkrila da je nakon očeve smrti 2007. godine počela da traži lečenje od depresije. Međutim, trebalo joj je dosta vremena, u rasponu od nekoliko godina terapije, da se suoči s istinom o vlastitim iskustvima. Sama tema je obavijena društvenim tabuom, posebno za žene koje oklijevaju da pokreću tu temu ili priznaju da se ona pojavljuje. Postoji oklevanje da se prihvati da su se takvi događaji možda dogodili, postavljajući pitanje da li su oni bili sporazumni ili su se čak smatrali normalnim.
Žena mi je prišla, čvrsto me uhvatila za ruke i obavila me srdačnim zagrljajem. Prigušenim tonom priznala je: “Pretrpela sam traumu silovanja kada sam imala samo 17 godina. Nikada prije nisam ovo podijelila ni sa kim. Ti si prva.” Tajči je ispričala ovaj duboki trenutak, shvativši u tom trenutku svoju odlučnost da podijeli svoju priču, za dobrobit onih koji se možda trenutno bore sa svojim tihim bolom u dobi od 17 ili 27 godina, a nemaju hrabrosti da progovore.
- Tatjana Jurić se raspitivala o unutrašnjem sukobu koji je Tajči doživjela kada je izrazila oproštenje svom nasilniku, silovatelju, boreći se da taj isti oprost proširi i sebi. Kako je upravljala procesom samorefleksije i introspekcije tokom tog vremena?
Problem je nedostatak resursa kojima raspolaže. Lično ju je oblikovalo okruženje i protok vremena, zbog čega je to zakopala duboko u sebi. Njena baka je imala sličan način razmišljanja, uvijek izjavljujući da će čuvati svoje tajne do dana smrti. Inspirisana njome, Tajči je donela čvrstu odluku da ovu informaciju nikada nikome ne otkrije, čak ni slučajno, i da je nosi sa sobom do kraja. Tajčina pažnja je pokolebala dok su je ove misli progutale.
Tatjana je pitala Tajči: “Čak i tvojoj majci?” na šta je Tajči odgovorila: “Ne, čak ni njoj. Da se povjerim svojoj majci, ona bi mi zabranila da idem bilo gdje bez pratnje, čak i na nastupe. Oklevao sam da otkrijem ovu informaciju jer sam želio da je zaštitim od nevolje Kako sam uopšte mogao da izgovorim tako strašnu istinu svojoj majci?
Identitet pojedinca je beznačajan, jer je protok vremena učinio svaku potragu uzaludno. Cilj nije locirati nekoga, već se fokusirati na druge stvari. Ostaje neizvjesno da li je ova osoba još živa, a trošenje energije na ovaj poduhvat čini se kontraproduktivnim. Nadalje, pjevač sugerira da ovi muškarci doživljavaju štetne posljedice zbog ranijih trauma.
