U nastavku našeg današnjega članka, malo pišemo o jednoj pozantoj srpskoj estradnoj raddnici, ali o kojoj se i ne zna baš toliko u medijima. Jednostavno, ne voli takvu vrste promocije, a na društvenim mrežamaa se oglašava tek sa vremena na vrijeme.
S tri godine sve je osvojila svojom prvom pjesmom i izazvala trenutak zatišja. To nije bila slučajnost, jer se činilo da je sve u njezinom životu bilo pažljivo orkestrirano. Iako je jugoslavenskog podrijetla, čiji korijeni sežu od Slovenije do Niša, svoj pravi poziv pronašla je u glazbi, iako je magistrirala na drugom polju. Put do njezina sadašnjeg uspjeha nije bio bez žrtava, uključujući plovidbu podmuklim vodama politike i izdržavanje nekoliko propalih veza. Ipak, s policajcem Komlenom na kraju je pronašla pravu ljubav, a njihov brak je učvršćen rođenjem sina Stefana. Tijekom života nailazila je na brojne prepreke na svom putu do zvijezda. Čvrsto vjeruje u važnost slušanja unutarnjeg glasa i prihvaćanja ideje da ništa nije nemoguće, kako u poslovnom tako iu privatnom životu. Uspostavljanje ravnoteže je ključno, čak i ako to znači žrtvovanje određenih aspekata usput. No, ona također naglašava važnost borbe za ono u što se vjeruje, jer je to nedvojbeno ispravno. Čak i ako se usput pogriješi, ona potiče preuzimanje rizika i učenje iz njih, baš kao što je to učinila više puta u svom životu.
Jedne sunčane subote, točnije 15. siječnja, stupila sam na ovaj svijet u beogradskom rodilištu koje se nalazi u Višegradskoj ulici. Od tada je sunce stalno prisutno u mom životu. Moje najranije sjećanje, u dobi od tri godine, odnosi se na pjevanje na brodu tijekom izleta na Mljet. Zbog jakog vjetra turisti su potražili spas na palubi, ali moj glas je iz sve snage orio domoljubnu himnu “Hej, Slaveni”. Udar je bio trenutačan – svi su morali ustati sa svojih mjesta. Dok se čamac ljuljao, zgrabio sam priliku da još jednom zapjevam, zbog čega su svi opet skočili! Moj otac Danilo, od milja zvani Dača, rođen je 1944. godine na Jahorini. Porijeklom iz Crne Gore, nekada smo se prezivali Knežević. Zanimljivo, ovo podsjeća na pjevača Kneza, ha-ha-ha! Moj djed je dočekao moju nanu u Foči i na konju je odvezao na Jahorinu. Na kraju su se preselili u Bijeljinu, gdje neki naši potomci i danas žive.
Od devetero djece ostala su samo tri brata, jedan živi u Sarajevu, drugi u Dobanovcima, a otac u Beogradu. Nažalost, sve tete i ostali stričevi su preminuli. Drago mi je znati da sada imam braću i sestre u Novom Sadu, Banja Luci, Pančevu i Sarajevu. Obitelj nam je velika, podsjeća na Titove dane, jer je kumovao onima s više od petero djece. Nakon završetka studija na DIF-u u Sarajevu, moj otac se preselio u Inđiju da bi se na kraju nastanio u Beogradu. Radio je kao profesor tjelesnog odgoja na Akademiji 28 prije nego što je prešao na Stari DIF, gdje je ostao do mirovine. Natašina majka isprva je gajila osjećaje prema Dalmatincu, no tijekom jednog ljeta na Korčuli moj ju je otac potpuno osvojio izvodeći stoj na rukama na stijeni. Imao je pomalo karizmatičnu, difovski narav. Odlučila je napustiti Dalmatinca i poći za mojim ocem. Unatoč svemu, imala sam radosno djetinjstvo. Tijekom mog djetinjstva ljetovali smo i zimi provodili u Opatiji, odsjedajući u najraskošnijim hotelima poput “Ambassadora”, “Imperijala” i “Milenija”. Tijekom tih boravaka naučio sam pravilno koristiti pribor za jelo, jer se nije moglo jednostavno ući u hotel bez pridržavanja određenih pravila ponašanja.
Osim toga, postojala su ograničenja u količini hrane koju se može konzumirati. U “Ambasadoru” je bio poznati hladni pladanj, jedan tanjur, na kojem je bila porcija pilećih prsa, pomfrit, maslina, komad kruha i sok od rajčice s malo papra. Ovaj skromni namaz činio je moju večeru. Nadalje, trčanje po hodnicima bilo je strogo zabranjeno. Tek kad sam završio fakultet, odlučio sam uzeti oba prezimena – Ristić Štefanac – kako bih odao počast objema stranama svog naslijeđa. Međutim, ovaj izbor donio je i svoje izazove, jer su mnogi pretpostavili da sam u braku. Tijekom tog vremena otkrio sam temeljne probleme koji su mučili život moje majke. Do četvrte godine živjela je kao siroče jer su joj baka i djed bili na Golom otoku. Te duboko ukorijenjene traume imale su trajan utjecaj na sljedeće generacije.
Rastužilo me shvatiti da mi nedostaje znanje koje bi moglo dovesti do dubljeg poštovanja prema mom djedu i razumijevanja stroge discipline koju je nametnuo, ograničavajući me na samo jednu čokoladnu poslasticu tjedno.
Gledajući unatrag, postoji mnogo stvari za kojima žalim, kao što je to što nisam izbjegao negativne utjecaje i što nisam preispitao određene situacije s jačim osjećajem odgovornosti. Unatoč ovim žaljenjima, rado bih ponovno proživio ovaj život. Postoji posebna pjesma pod nazivom “Zašto si se kasno rodila” koja me duboko odjekuje, jer smatram da su pjesme Gabi Novak najpreciznije i najistinitije. Jedna pjesma, koju je napisao Arsen Dedić, doima se kao osobni dvoboj s Kemalom Montenom, jer njen tekst odražava moja životna iskustva. No, teško je živjeti samo od takvih pjesama, pa sam morao snimiti one suvremenije.
