U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako zanimljivu priču, a koja je povezana sa iskrenim životnim ispovijestima. Nakon toga, slijedi i priča broj 2.
Te večeri, dok su gradske ulice svjetlucale pod neonskim svjetlima, osjećala sam se premoreno i željno da što prije stignem kući. Bila je duboka noć, malo poslije jedan sat, a hladni zrak štipao je kožu i budio neku tihu nelagodu u meni. Taksiji su dolazili i odlazili, ali jedan se zaustavio pravo ispred mene, kao da me čekao.
- Bez razmišljanja sam otvorila vrata i sjela na zadnje sjedište. Vozač, čovjek srednjih godina, bio je neuobičajeno tih. Njegov pogled, koji se stalno vraćao na retrovizor, nije me napuštao ni na tren. Umjesto ljubaznog pozdrava ili neobaveznog ćaskanja, upitao je samo: „Gdje idemo?“ – tonom koji je bio toliko hladan da mi je utisnuo osjećaj nečeg sablasnog.
Nisam znala kako da reagujem, pa sam jednostavno rekla adresu i okrenula glavu ka prozoru, nadajući se što kraćoj vožnji. No, nešto u njegovom držanju i tišini počelo me izjedati iznutra. A onda je, gotovo nečujno, prozborio: „Ako vam je neprijatno, gospođice, slobodno naručite drugo vozilo. Neću se uvrijediti.“ Njegove riječi nisu bile direktna prijetnja, ali su bile nabijene nečim uznemirujućim – kao da zna da se bojim.
U tom trenutku, dok je auto klizio kroz puste ulice, počela sam povezivati djeliće. Njegove oči… oblik lica… način na koji drži volan… Sve mi je postajalo čudno poznato. Srce mi je počelo lupati brže, a mozak je grozničavo tražio odgovor. Odjednom – klik. Prepoznala sam ga. Njegovo lice bilo je lice s vijesti: čovjek optužen za više oružanih pljački, koji je navodno poginuo prije godinu dana. Njegova slika bila je tada na svim ekranima, na naslovnicama – svuda.
Ali kako je moguće? Vijesti su bile nedvosmislene: tijelo pronađeno, identitet potvrđen. Ipak, sada je bio tu, vozač mog taksija. Živ. Ili…? Trudila sam se da ostanem pribrana. Nisam smjela da pokažem ni trunku straha.
Vožnja, koja je inače trajala petnaestak minuta, ovaj put se činila kao vječnost. Svaka sekunda bila je kao kap u oceanu nelagode. Njegove ruke na volanu, povremeni pogledi, svaki njegov pokret bio je težak kao olovo. U glavi mi se vrtjelo hiljadu pitanja – da li je moguće da sam u snu? Ili da je istina iskrivljena?
Kada je napokon zaustavio vozilo ispred mog ulaza, srce mi je tuklo kao bubanj. Njegove oči zadržale su se na meni dok sam tražila novac. Ruke su mi drhtale, ali nisam posustala. Brzo sam platila i gotovo iskočila iz auta.
Ušla sam u stan bez daha. Ruke su mi bile hladne, ali misli vrele. Sjela sam, uzela telefon i počela pretragu. Upisala sam njegovo ime i… potvrda je bila tu. Slika s interneta pokazivala je isto lice. Iste oči, ista brada, čak i tetovaža koja mi je ranije promakla. Bio je to on – čovjek kojeg je svijet proglasio mrtvim.
Te noći nisam spavala. Pitanja su se rojila bez prestanka: Da li sam se srela s duhom? Je li moguće da je smrt bila inscenirana? Ili sam postala žrtva vlastite psihe, umorne i paranoične? I danas, kad se sjetim tog trenutka, osjetim trnce niz kičmu. Nikada neću zaboraviti taj pogled, ni osjećaj nelagode koji me pratio danima.
Ne znam šta se zaista dogodilo. Ali znam da ta vožnja nije bila obična. Bila je to noć koja me natjerala da preispitam granicu između stvarnog i nestvarnog.
