Himzo Polovina, čovjek koji je naizgled živio dva paralelna života. Po danu cijenjeni doktor neuropsihijatrije, posvećen liječenju ljudskog uma. Po noći slavuj bosanske sevdalinke, čiji je glas liječio ono što medicina često ne može dušu.
Tokom dana, Himzo Polovina bio je cijenjeni neuropsihijatar, posvećen liječenju i brizi za svoje pacijente. No, s dolaskom noći, postajao je nešto potpuno drugačije – slavujski glas sevdaha. Ljudi su govorili da u njegovom glasu ima nečeg što bez greške pronalazi put do ljudskog srca. Iza ozbiljne intelektualne pojave krio se vedar duh, pun humora i topline, koji je svoje pacijente liječio ne samo lijekovima već i šalom, pjesmom i iskrenim riječima. Njegov odnos prema muzici nije bio estradni – za njega je muzika bila lijek, a ne sredstvo slave.
Njegov doprinos kulturi bio je višestruk – bio je sakupljač narodnih pjesama, kompozitor, tekstopisac i interpretator, ali i vrstan pjesnik i doktorske titule dostojan čovjek. Mnogi ga i danas smatraju najistaknutijim predstavnikom sevdalinke, kako kroz njen muzički izraz, tako i kroz njeno čuvanje i njegovanje. Njegova posvećenost duhu i poruci sevdaha učinila je njegov opus neizbrisivim dijelom kulturne baštine Bosne i Hercegovine.
Jedna pesma posebno se vezuje za njegovu karijeru – “U lijepom starom gradu Višegradu”. Originalno je to bila pjesma “Jutros rano slušam pevaju slavuji”, koju je napisao Dragiša Nedović, pjesnik i kompozitor iz Srbije. Popularna u šumadijskim kafanama pedesetih godina, pjesma je u verziji Himze Polovine doživjela izmjene – izbačena je strofa u kojoj se pominje Srbija i devojka Kika, što je izazvalo brojne komentare i teorije. Postavlja se pitanje je li to učinjeno iz političkih razloga, naročito ako se zna da je Polovina bio osuđen kao muslimanski nacionalista nakon Drugog svjetskog rata.
U Sarajevu, Polovina je pjesmu snimio za Radio Sarajevo, uz pomoć harmonikaša Ismeta Alejbegovića Šerbe, ali bez originalnog sadržaja. Nedović je pokušao da pravno zaštiti autorstvo, ali nije imao mogućnosti da se snažnije bori jer je njegov brat bio pod prismotrom OZNE. Kasnije je ipak naveden kao autor, ali verzija bez spomenute strofe ostala je dominantna. Legenda kaže da je Rade Bajić, koji je pjesmu prvobitno pjevao u kafani, u šali govorio kako ju je prodao za deset ćevapa, ne sluteći da će postati kultna pjesma – ali u izmijenjenom obliku.
Rođen 1927. godine u Mostaru, Himzo je prve muzičke korake učio od oca Mušana, koji je svirao šargiju i redovno okupljao djecu da pjevaju u horu. Odrastajući uz tradiciju, Himzo je brzo razvio ljubav prema muzici, ali i prema nauci. Nakon rata odlazi u Sarajevo, gdje studira medicinu, svira violinu, te aktivno učestvuje u kulturno-umjetničkim društvima širom grada. Posebno je bio aktivan u multietničkim muzičkim ansamblima, što je dodatno oblikovalo njegov pristup muzici.
Uprkos pevačkom talentu, nije zapostavljao profesiju ljekara. Specijalizirao je neuropsihijatriju, a bio je poznat i po primjeni muzikoterapije, vjerujući da pjesma zaista liječi dušu. Njegovi naučni radovi iz oblasti psihijatrije i terapije objavljivani su u stručnim časopisima, a bio je i cijenjen ljekar u bolnici Jagomir.
Sudbinski trenutak za njegovu muzičku karijeru desio se 1953. godine, kada je spontano otišao na audiciju Radio Sarajeva, želeći da na taj način zaradi nešto novca dok je studirao. Iako nije imao savršen izgovor glasa “r”, njegova iskrenost i emotivnost u izvedbi osvojili su žiri. Ubrzo dobija priliku da radi sa vrsnim pedagozima, i tu počinje njegova zvanična karijera radio-pjevača.
- Njegova najprepoznatljivija interpretacija ostaje pjesma “Emina”, koju je dodatno obogatio stihovima Sevde Katice, pjevačice koja je godinama ranije improvizovala završetak pjesme nakon smrti žene po kojoj je pjesma dobila ime. Time je stvorio verziju koja se do danas smatra najpotpunijom i najemotivnijom.
Tokom dvije decenije, Himzo je snimio desetine singlova i albuma, a njegov glas i interpretacije nadživjele su mnoge epohe. Pjesme koje je on pjevao kasnije su doživjele nove interpretacije, kao što je slučaj sa “Žutim dunjama”, koje je popularizovao Goran Bregović.
Govorio je da je za izvođenje sevdalinke potrebna mjera – znati kad stati, kako ukrasiti, i gdje zadržati emociju. Njegove izvedbe bile su izbalansirane, osjećajne i lijepe, bez prekomjernog ukrašavanja. Bio je pjevač koji je znao razgaliti i rastužiti, ali uvijek s istom toplinom i dostojanstvom.
Na koncertu u Plavu, 5. avgusta 1986. godine, tokom izvođenja upravo “Emine”, nakon više bisova, preminuo je na sceni, u 59. godini. Umro je kako je i živio – s pjesmom, dostojanstveno, pred publikom, ostavivši iza sebe nasljeđe koje i danas živi. Njegov glas ostaje glas naroda, glas Bosne, i podsjetnik da prava umjetnost – ne umire.
