– UDBA je u bivšem sistemu bila jako opasna tajna agencija, koja je mogla da ide rame uz rame sa ruskim KGB-om. Za danas vam tako danas donosimo priču, koja je potresla cijelu Jugoslaviju….
Dušan Reljić rano se oglasio na društvenim mrežama kako bi otkrio sve što zna o svom ujaku koji je nestao prije 64 godine, što je i razumljivo s obzirom na oskudnost dostupnih informacija. Rođen 1937. godine u takozvanoj Zakladi Skender, 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka preselio se u Pančevo, gdje je kod strica učio obućarski zanat. Čini se da je u tom razdoblju imao djevojku koja je očekivala dijete. Nakon godina boravka i rada u Pančevu, jedne večeri nije se vratio u svoj stan, a nije se vratio ni sutradan ni prekosutra.
Time su svi dokazi Bogoljuba Raljića nestali. Dušan ostaje uporan u potrazi za svojim ujakom, upuštajući se u rasprave s drugima i dijeleći sjećanja kako bi otkrio fragmente informacija, neprestano otkrivajući fascinantne detalje. Šezdeset i četiri godine kasnije, njegova odlučnost da sazna sudbinu strica Bogoljuba je nepokolebljiva. Dušan tvrdi da unatoč protoku vremena i bledosti tragova svaki manji pomak ima važnost. Svaki novi podatak ga inspirira i tjera da nastavi ovu izazovnu potragu, posebno u posljednje tri godine. Prošlo je mnogo godina, a samo Bog zna koliki je uspjeh pred nama…
U otkrivanju imena djevojke iz tog vremena pomogla mi je poštena osoba iz Pančeva, gdje je za to vrijeme živjela i radila, otkrivši da je dala tamo roditi sina. „Kod strica“, priča Dušan za Telegraf.rs, osvrćući se na poreklo priče… Godine 1957. dobio je nalog za službu u Varaždinu. Njegov stric Dušan ostao je u Pančevu, odakle je naš Bogoljub redovnom prepiskom održavao kontakte s prijateljima. Ispunjavajući vojničku dužnost, dobio je poziv od rođaka i uputio se u Pančevo, gdje je, kako bilježe bratić Dušan i drugi, njegov ujak u to vrijeme držao postolarsku radnju.
Sve su pojedinosti zabilježene u pisanom obliku, a njegov otac Nikola isticao se kao jedan od rijetkih pojedinaca svoga vremena koji su znali čitati i pisati. Bio je izvanredan domaćin, zaslužio je veliko poštovanje u svojoj zajednici i izvan nje. Uviđajući da život u hladnoj klimi i stočarstvo više nisu privlačni mladima, shvatio je da su šestomjesečne zime u regiji bile značajan čimbenik. Dušan kaže da mu je brat u Pančevu preporučio da dođe živjeti s njim kako bi završio obućarski zanat.
U dvadeset trećoj godini Bogoljub se preselio u Pančevo, nastanivši se kod strica u Ulici braće Jovanović. Stručnjaci, među kojima je i Dušan, napominju da je brzo usvajao vještine i pokazao izuzetnu radnu etiku. Ipak, njihovi životi krenuli su neobjašnjivim smjerom, pretvorivši se u neriješenu enigmu. Šezdeset i četiri godine je prošlo, a od Bogoljuba nema ni traga ni glasa. Nakon šetnje toga dana nije se vratio u stan. Noć je prošla bez njega, ostavljajući sobu praznu do jutra. Pitali su se: “Možda je s kolegom”.
Ipak, kako su se odvijali drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje nije bilo nikakve komunikacije. Nadali su se da će se naposljetku pojaviti, jer do sada nije bilo slučajeva da je šetao. Njegovi roditelji, porijeklom iz Bosne, savjetovali su mu da ih ne posjećuje. Unatoč njihovoj zabrinutosti, odlučio je ne odgovoriti. Jednog jutra na vratima njihova stana neočekivano se pojavila zagonetna djevojka koja je sve uhvatila nespremne. “Je li tu Bogoljub Raljić?” upitala je. “Ja sam mu djevojka i trudna sam. On toga nije svjestan, a budući da se nije javio, došla sam ga pronaći.”
Djevojke su je obavijestile da Bogoljuba, nažalost, nema već neko vrijeme, a da ne znaju gdje je. Nakon njenog odlaska, Dušan je naveo da se vraćala još nekoliko puta. Nagađa se da dečko čija je djevojka s Bogoljubom dobila dijete vjerojatno sada ima oko 60 ili 61 godinu. To ga je ponukalo da pokrene cijeli pothvat u pokušaju da dopre do njega. Unatoč pokušajima Bogoljubovih roditelja, rodbine i prijatelja da ga lociraju – slanjem pisama i raspitivanjem gdje se nalazi – nije bilo odgovora niti viđenja.
Susjedstvo mijenja svoj oblik kako se mijenja naziv ulice; Nažalost, sada se sve promijenilo. Nalazi se na rubu da odustane od te potrage jer, kako kaže, postoje samo dva izbora – ili promijeniti svoj identitet ili okončati život. Želja nam je da saznamo mnogo više, ne baš o Bogoljubu, ali u najmanju ruku o gospođi Mileni, za koju bih iskreno volio da je još živa, kao i njen sin, koji je naše krvi i kojeg bih volio da upoznam. Ovi osjećaji dolaze od Dušana, prenoseći nadu da će ova već tužna priča jednog dana otkriti iskru radosti.
