Naš današnji člnak, je posvećen događaju koji se desio prije skoro 60 godina. Govorimo o jednom mladiću, koji je misteriozno nestao, a evo šta se desilo zapravo sa njim….
Gotovo svaka zemlja na svijetu ima tajnu službu, a ruski KGB po snazi je odmah iza američkog FBI-a. I u bivšoj Jugoslaviji postojala je vrlo stroga tajna služba. Dušan Reljić oglasio se na prvim društvenim mrežama kako bi otkrio sve što zna o svom ujaku koji je nestao prije 64 godine, što je opravdana odluka s obzirom na ograničenost dostupnih informacija. Rođen 1937. godine u dotadašnjoj Zakladi Skender, 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka preselio se u Pančevo, gdje je od strica stekao postolarski zanat. Čini se da je u to vrijeme imao djevojku koja je iščekivala dolazak djeteta.
Nakon višegodišnjeg boravka i rada u Pančevu, jedne večeri nije se vratio u svoj stan, a nije se pojavio ni sutradan ni prekosutra. Svi dokazi Bogoljuba Raljića su nestali. Dušan ustraje u potrazi za svojim ujakom, sudjeluje u raspravama s drugima i razmjenjuje sjećanja kako bi spojio fragmente informacija, a istovremeno otkriva zadivljujuće detalje. Šezdeset i četiri godine kasnije, njegova odlučnost da sazna sudbinu strica Bogoljuba ostaje nepokolebljiva. Dušan tvrdi da unatoč protoku vremena i bledosti tragova, svaka manja izmjena ima važnost.
- Svaki novi podatak ulijeva mu nadu i potiče ga da nastavi ovu mukotrpnu potragu, posebice u posljednje tri godine. Mnogo je godina prošlo, a samo Bog zna koliki je uspjeh pred nama. Pomoć u identifikaciji djevojke iz tog doba stigla je od iskrene osobe iz Pančeva, mjesta u kojem je tih godina živjela i radila i gdje je rodila sina. „Ujakovo prebivalište“, prepričava Dušan za Telegraf.rs, osvrćući se na nastanak ovog narativa… Godine 1957. dobio je službu u Varaždinu. Njegov stric Dušan ostao je u Pančevu, odakle se naš Bogoljub redovno dopisivao sa svojim prijateljima.
Dok je obavljao vojničku dužnost, na poziv rođaka je otputovao u Pančevo, gdje je, kako bilježe bratić Dušan i drugi, u to vrijeme njegov stric držao postolarsku radnju. Sve se bilježilo u pisanom obliku, a njegov otac Nikola isticao se kao jedan od rijetkih ljudi tog vremena koji je znao čitati i pisati. Bio je izuzetan domaćin, cijenjen kako u lokalnoj zajednici tako i izvan nje. Nikola je prepoznao da surovi uvjeti ledenih zima i zahtjevi stočarstva više ne odgovaraju mladima, budući da zima u tom kraju traje i po šest mjeseci. Dušan pripovijeda da je dobio prijedlog od svog brata koji živi u Pančevu, da živi kod njega i završi obućarski zanat. U dvadeset trećoj godini Bogoljub se preselio u Pančevo, u pratnji strica, nastanivši se u Ulici braće Jovanović.
Stručnjaci, među kojima je i Dušan, tvrde da je brzo savladao svoj zanat i pokazao hvalevrijednu radnu etiku. Ipak, njihovi su životi doživjeli neobjašnjivu promjenu, pretvorivši se u neriješenu enigmu. Šezdeset i četiri godine je prošlo, a od Bogoljuba nema ni naznake ni poruke. Nakon šetnje toga dana nije se vratio u stan. Noć je protekla bez njegove prisutnosti, a do jutra je soba i dalje bila prazna. Pojavila su se nagađanja: “Možda je s kolegom”. Međutim, kako je drugi, treći i peti dan odmicao, od Bogoljuba i dalje nije bilo nikakvih vijesti. Nadali su se da će se naposljetku vratiti, jer dosad nije bilo slučajeva da je prošetao, a da nikoga nije obavijestio.
U početku je bilo nevoljkosti da se dopre do milicije, što je proizlazilo iz nesigurnosti u pogledu toga je li bio uvršten u vojsku tijekom svog boravka u inozemstvu, razdoblja obilježenog značajnim aktivnostima. Dušan pojašnjava da je njihovu strepnju dodatno pojačala zabrinutost za njihovu sigurnost, posebice u svjetlu inspekcija OZNA-e i UDBA-e, posebice s obzirom na to da su neki od njihovih rođaka bili zaposleni u JNA. Bez obzira na njihova putovanja, korespondencija je dosljedno slana. Njegovi roditelji, porijeklom iz Bosne, savjetovali su ga da ih ne posjećuje. Ipak, odlučio je ne odgovoriti.
Jednog jutra na vratima njihova stana pojavila se zagonetna mlada žena, uhvativši sve nespremne. “Je li prisutan Bogoljub Raljić?” upitala je. “Ja sam njegova djevojka i čekam dijete. On ne zna za ovu situaciju, a kako mi se nije javio, došla sam ga pronaći.” Djevojke su je obavijestile da je Bogoljub, nažalost, dugo odsutan i da ne znaju gdje se on nalazi. Nakon njenog odlaska, Dušan je rekao da se vraćala još nekoliko puta. On tvrdi da je moguće da osoba čija je djevojka rodila dijete s Bogoljubom trenutno ima otprilike 60 ili 61 godinu.
Cijeli ovaj pothvat pokrenuo je Dušan u želji da s njim uspostavi kontakt. Unatoč pokušajima Bogoljubovih roditelja, rodbine i prijatelja da ga lociraju – pismima i upitima o tome gdje se nalazi – nije bilo odgovora niti viđenja. Njihova je vjera i dalje bila nepokolebljiva, odražavajući otpornost koju su iskusili u svojoj domovini, no ipak su nailazili na neuspjehe. No, u njihovim se životima pojavio luč nade koju je donio Dušan. Nakon višegodišnje potrage otkrio je da se djevojka zove Milena, da je radila u Tvornici žarulja u Pančevu i da joj je prebivalište u Ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Na tom mjestu su se zaustavili.
Naziv ulice se mijenja, a susjedstvo se preoblikuje; Nažalost, sada se sve promijenilo. On stoji na rubu odustajanja od te potrage, navodeći da se suočava s dva izbora – ili promijeniti svoj identitet ili okončati svoj život. Naša želja da otkrijemo još detalja nije samo Bogoljub, već da saznamo više o gospođi Mileni, za koju bih iskreno volio da je još živa, kao io njenom sinu, koji je naše loze i kojeg žudim da upoznam. Ove osjećaje artikulirao je Dušan, izražavajući nadu da će ova ionako tužna pripovijest naposljetku otkriti tračak sreće.
