Ne znajući što ga čeka, Dušan Raljić (58) krenuo je u potragu za dragim stricem. Nije ni slutio da će njegovo putovanje uskoro postati priča dostojna velikog platna. U početku je otkrio jedinu dostupnu informaciju koju je imao na mrežama o njemu. Razlog oskudnosti ovih podataka je taj što je njegov ujak nestao pod zagonetnim okolnostima ne ostavivši za sobom nikakve dokaze ili tragove.
Bogoljub Raljić rođen je 1937. godine u Zakladi Skender, a nakon odsluženja vojnog roka otišao je 1959. godine kod strica u Pančevo. U to vrijeme je naučio postolarski zanat. Postoje priče da je u to vrijeme imao djevojku koja je bila trudna. Nakon dugogodišnjeg boravka i rada u gradu, jedne je večeri nestao, a dan nakon toga nije pronađen u svom stanu. Nikakvi tragovi i informacije o Bogoljubu Raljiću nisu se pojavili od njegova nestanka.
Dušanova potraga da otkrije istinu o sudbini svog strica Bogoljuba odvela ga je na put otkrića. Prikupio je informacije razgovarajući s ljudima, prebirući po svojim sjećanjima i učeći od onih koje je usput susretao. I nakon šezdeset i četiri godine Dušan ostaje predan svom cilju, ne pokoleban pred dugim i mukotrpnim putem. Unatoč izazovima, njegova se potraga intenzivirala u posljednje tri godine, a iako napreduje sporo, Dušan pronalazi utjehu u svakoj novoj informaciji koju otkrije, koja mu služi kao izvor nade i motivacije.
Prolazak vremena bio je toliko opsežan da je nemoguće predvidjeti količinu trijumfa koja se mogla dogoditi. Dušan kaže da je do informacija o djevojci koju poznaje iz Pančeva uspio doći zahvaljujući pomoći časnog čovjeka. Otkrio je njezino ime, mjesto zaposlenja i prebivalište tijekom zajedničkog vremena, kao i činjenicu da je s njegovim stricem rodila sina. Ovo se otkriće događa na početku njegove pripovijesti.
Bogoljub Raljić, rođen 2. svibnja 1937., bio je drugo od sedmero djece Nikole i Perse u današnjem Kneževu. Godine 1957. vojni rok je započeo u Varaždinu. Za to vrijeme održavao je kontakte sa svojim stricem Dušanom, koji je držao obućarsku radnju u Pančevu, i njih su dvojica redovito razmjenjivali pisma. Po završetku vojnog roka, Dušan je pozvao Bogoljuba da dođe kod njega u Pančevo, što je on i učinio. Nastanivši se u ulici Braće Jovanović, Bogoljub je brzo usvojio zanat i bio poznat po marljivosti. Međutim, jednog dana, nakon što je otišao u šetnju, nije se uspio vratiti u stan. Unatoč početnim pretpostavkama da je možda proveo noć negdje drugdje, sljedećeg jutra njegova je soba bila prazna. U početku nije bilo nikakvih naznaka ili komunikacije od Bogoljuba drugog, trećeg i petog dana, što je izazvalo zabrinutost.
Nadali su se da će se konačno pojaviti, jer nije znao da često odlazi. No, jednog jutra svi su ostali zapanjeni kada im je na vrata stana stigla mlada žena raspitujući se gdje je Bogoljub Raljić. Predstavila se kao njegova djevojka, tvrdeći da je trudna i da ga ne može dobiti. Ispričali su da je tog dana preskočio posao i otišao na željeznički kolodvor u nadi da će je sresti, no ona se nije ostvarila. Vraćao se u postaju i čekao još nekoliko puta, ali bezuspješno. Nikada je više nije sreo. Dušan je kasnije otkrio da se žena zove Milena, da je zaposlena u Tvornici sijalica u Pančevu i da živi u Ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. U tom trenutku njihova potraga je stala. Svi aspekti ulice, od naziva do fizičkog rasporeda, pa čak i njezinih stanovnika, doživjeli su značajne transformacije. Nažalost, dotični je pojedinac na rubu odustajanja od potrage za odgovorima, navodeći samo dva uvjerljiva objašnjenja za nedostatak tragova: ili je subjekt potpuno promijenio svoj identitet ili je njihov život tragično prekinut.
Dušan izražava nadu da će saznati više, bilo o Bogoljubu ili ne. Posebno ga zanimaju informacije o gospođi Mileni, za koju se iskreno nada da je još živa, i njezinom sinu, koji su iste krvne loze i kojega žarko želi upoznati. Unatoč sumornoj prirodi ove priče, Dušan drži do mogućnosti da u njenom završetku pronađe malo sreće.
