– Kada se iz današnje perspektive pogleda bivša Jugoslavija, ona je bila jaka u svakom segmentu življenja. Kultura, sport, muzika, ekonomija, bile su grane gdje smo bile top 5 u cijelom svijetu. Mi danas govorimo o glumcima, koji su bili perjanice bivšeg sistema. Trebalo bi nam jako dugo vremena d nabrojimo apsolutno sve genijalce tog doba, a danas ćemo govoriti o možda najveće dvije zvijezde tog doba.
Dragomir Bojanić Gidra, istinska glumačka legenda bivše Jugoslavije, ostavio je neizbrisiv trag u našoj filmskoj industriji.
Godine 1993. jugoslavensko i srpsko glumište izgubilo je legendarnu osobu, čija je kći Jelena kasnije ispričala detalje njegovih posljednjih dana.
Prilikom mog posjeta Srbiji 1993. godine, odmah sam se uputio u bolnicu gdje se on liječio. Nakon što sam sletio u Budimpeštu i izdržao užasno vrijeme, uputio sam se ravno u bolnicu VMA. Konkretno, otišao sam na četvrti kat gdje je bio odjel onkologije. Bilo je četiri ujutro i cijela je bolnica bila obavijena tamom, osim tračka svjetla na kraju hodnika na četvrtom katu.
- Dok smo se približavali, primijetio sam da je VMA bila puna naoružanih vojnika, dajući joj izgled opkoljene zgrade, a ne medicinske ustanove. Osjećao sam se kao da sam zakoračio u drugu zemlju po povratku. Moja generacija nije bila svjesna stvarnosti. Uspinjali smo se stepenicama i usred tame ugledao sam gomilu ljudi. Helikopteri su prevozili ranjene osobe, uglavnom mlađe punoljetne osobe od 18 do 19 godina, koji su potom operirani. Mnogi od njih ostali su bez nogu”, ispričala je Jelena Bojanić prije nego što je nastavila.
U ranim jutarnjim satima medicinske sestre prevoze mlade ranjene pacijente u bolničku sobu Gidrinog oca, gdje ih on zabavlja šalama. Vidljivo je da je situacija došla do kraja jer su ga sestre diskretno opskrbljivale cigaretama. U njegovoj sobi liječnici i ranjenici nalaze zabavu u njegovom jedinstvenom stilu, kako prepričava Gidrina kći.
Prema njezinoj izjavi u “Nedeljniku”, oni se kod njega okupljaju od jedanaest do četiri ujutro, gdje on održi cijeli monolog, priredivši svakome od njih jedinstven spektakl. Ta se rutina nastavila mjesec dana do njegove smrti, tijekom kojih je svoje večeri posvetio zabavljanju ozlijeđenih.
BONUS VEST:
Povodom obilježavanja 36. godina od smrti cijenjenog i obožavanog regionalnog glumca Pavla Vuisića, važno je napomenuti da je njegov ispraćaj bio tmuran, jer nije bilo nazočnih koji bi se od njega oprostili. 1. listopada 1988. ovaj voljeni i legendarni glumac napustio je ovaj svijet, ostavivši za sobom naslijeđe koje i dalje odjekuje.
Odlazak cijenjene osobe u našem kazalištu bila je tajna koju su dijelili samo njegova supruga Mirjana i liječnik. Unatoč njegovoj golemoj slavi, njegova poniznost bila je vidljiva u njegovim posljednjim željama, kako je izraženo u njegovoj oporuci, gdje je izrazio želju za tihim odlaskom, bez ikakvog velikog spektakla, u prisutnosti svoje najbliže rodbine i daleko od radoznalih očiju javnost.
Posljednji zahtjev Pavla Vuisića, kako stoji u oporuci, bio je da se njegova smrt objavi tri dana nakon sprovoda. U sumornoj sceni na sprovodu je bila samo Mirjana, supruga pokojnika. Zapanjujuće su izostali bilo kakvi tragovi smrtovnice ili fotografije. U čudnom obratu, žena je diskretno dovela svećenika, koji nije bio svjestan identiteta pokojnika.
Prema riječima njegove udovice, samo je spomenula da se zove Pavle…
Svoju umjetničku nadarenost Pavle Vuisić iskazao je kroz skladanje poetskih stihova.
- Nije poznato, čak ni godinama nakon njegove smrti, da je Pavle Vuisić imao strast prema pjesništvu. Međutim, nikada nije bio u potpunosti zadovoljan svojim kreacijama. Među njegovim stihovima nekoliko se bavilo temom smrtnosti, a ta su djela stekla značajnu slavu. Jedna od pjesama Pavla Vuisića sadrži stihove: “Želim prestati postojati. O, božanski i svemogući Bože, ispuni moju želju i nađi utjehu, jer ja sam spreman snositi posljedice. Očito mi je da si i ti zaražen korupcijom…
