Slučaj Koste Kecmanović je i dalje top tema svih medija u Srbiji. Mi smo za danas pripremili jednu jako zanimljivu priču, koja je usko povezana sa ovom temom. Nakon tragičnog gubitka sina Andrije Čikića u razornoj masovnoj pucnjavi u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” prošle godine, Suzana se oglasila na Facebooku i podijelila vijest iz Amerike.
Naime, članak koji je objavila odnosi se na majku mladića iz Amerike koji je, nažalost, počinio gnusan čin oduzevši živote svojim kolegama iz razreda, zbog čega je i ona osuđena.
Kao što smo već izvještavali o ovom američkom slučaju, kao što je spomenuto u vijestima koje je podijelila Andrejina majka, navodno je majka dječaka odgovornog za zločin optužena za nemar jer je svom sinu dopustila posjedovanje vatrenog oružja i ignorirala njegovu brigu. psihičko stanje.
Samo da spomenemo, 17-godišnjak, rođen od majke Amerikanke, trenutno je u doživotnoj robiji nakon što je 30. studenog 2021. počinio ubojstvo četvero kolega učenika u srednjoj školi u Michiganu. Nadalje, ozlijedio je i sedam drugi. Prema tužiteljima, Jennifer Crumbley, majka, imala je zakonsku obvezu u Michiganu osigurati da njezin 15-godišnji sin ne nanosi štetu drugima. Optužena je da nije osigurala vatreno oružje i streljivo u njihovoj rezidenciji, kao i da je zanemarila traženje pomoći za mentalne probleme svog sina.
Zbog neuspjeha da spriječi svog sina da izvrši smrtonosnu pucnjavu, Krambli (45) je osuđena po sve četiri točke za ubojstvo iz nehata.
Nakon objave majke Andreje Čikić uslijedio je značajan odjek pojedinaca na Facebooku. Reakcije su bile “Bravo za pošteno suđenje!”, “Doživotna robija!”, “Oko za oko, zub za zub”. Važno je napomenuti da je Viši sud u Beogradu nedavno okončao parnični postupak protiv obitelji – majke, oca i dječaka odgovornih za tragični događaj u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” 3. svibnja prošle godine. Tijekom suđenja život je izgubilo devet vršnjaka i čuvar, dok je šestero ozlijeđeno. Vrijedi spomenuti da je Suzana Stanković Čikić u svojoj izjavi istaknula kako je Andrija bio njihov jedinac, odgajan s puno ljubavi i poštovanja.
Andrijino rođenje obasjalo je naš dom, služeći nam kao stalni podsjetnik da težimo osobnom rastu i boljem roditeljstvu. Živo se sjećam trenutka kada je imao samo pet godina i molio me da ga odvedem u park gdje su se okupili njegovi prijatelji. Ozbiljnost u njegovim očima natjerala me da napustim svoje prijašnje obveze i ispunim njegovu želju. U znak zahvalnosti zatražio je poslasticu sladoledom, a s ostatkom sitniša otišao je u obližnju cvjećarnicu kako bi nabavio crveni cvijet za svoju neutješnu majku – talentiranu pijanisticu kojoj su suze tekle.
Dok smo se opraštali s njim ispred škole tog kobnog dana, 3. svibnja, ispratio me poljupcem. Nisam ni slutio da će se ubrzo nakon toga dogoditi tragedija. Nazvao me suprug i obavijestio me o pucnjavi u školi, natjeravši ga da ode, a ja sam ostala u ordinaciji zbog posla. Ne znajući za razvoj događaja, odlučio sam potražiti bilo kakvu informaciju na internetu. Tada sam slučajno naišao na vijest o pucnjavi. Naknadno su nam se javili roditelji jedne od djevojčica koji su potvrdili tragični događaj. Bez oklijevanja sam pojurila u školu kako bih bila prisutna usred kaosa.
