U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o Ceci Ražnatović, i njenom periodu kojeg je provela u zatvoru u periodu akcije “Sablja”. Cijeli proces je trajao preko tri mjeseca…..
Svetlana Ceca Ražnatović desetljećima je jedna od najistaknutijih zvijezda u regiji i šire; međutim, njezin se život prije dva desetljeća pretvorio u razdoblje muke. Naime, slavna pjevačica uhićena je tijekom akcije “Sablja” 2003. godine. Iako sa zadrškom govori o tom razdoblju, priznaje značajne izazove s kojima se susrela u suočavanju s povezanim traumama.
Vlasnica kultnih klasika izdržala je gotovo četiri mjeseca zatvora u Centralnom zatvoru u Beogradu, nakon čega je puštena bez ikakve optužnice protiv nje. Najvažniji joj je prioritet bio zaštititi svoju djecu od svih potencijalnih opasnosti. “Moji roditelji su ih uspješno spriječili da budu zavedeni neistinama o meni. Taša i Veljko su tih 121 dan bili pod utiskom da sam na turneji po Americi”, rekla je Ceca, napominjući da rijetko priča o svojim iskustvima u ćeliji, nastojeći da ostavi sve neugodne uspomene iza sebe. Iskustvo je bilo užasno; san me izbjegao, i ostala sam u suzama.
Trideset sam dana izdržao u samici, lišen posjeta, pristupa kantini, pravnog zastupanja i izlaganja suncu. Moje jedino društvo bili su žohari. Ćelija je sadržavala krevet, stol i klupu, a na zidovima su bili ispisani stihovi iz mojih pjesama. Kad sam to vidio, pomislio sam: “Kakva ironija, Bože!” Nakon mjesec dana dobila sam cimericu, koja mi je dala nekoga s kim mogu razgovarati i podijeliti svoje suze – to je bila njezina priča u to vrijeme.
Jedini zahtjev Cece za vrijeme boravka u zatvoru. Petnaest godina kasnije, Ceca je prvi put javno progovorila o izazovnom razdoblju svog života, a jedan detalj koji je iznijela iznenadio je mnoge. Tijekom njezinih dana u pritvoru, ministar za ljudska i manjinska prava Rasim Ljajić posjetio je Centralni zatvor gdje se sastao s pjevačicom. On je u tom trenutku bio u Centralnom zatvoru, tako mi je i prišao. Iskreno ljudski upitao je: “Ceco, mogu li ti nekako pomoći?” Odgovorio sam potvrdno, rekavši: “Da, zaista! Potrebna mi je pinceta za uređivanje obrva, jer mi je ne daju.”
Ceca je to otkrila i još napomenula da je Rasim ostao zatečen njenom skromnošću. Što se tiče te osobe, mogu izraziti samo najvišu pohvalu. On je izuzetno ugledan gospodin i za njega imam samo riječi divljenja, rekao je Ražnatović za TV Novi Pazar. Kako su bili prvi dani provedeni u zatočeništvu? Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, sudjelovala je u intervjuu za “Svet” u kojem je iznijela svoja iskustva tijekom četiri mjeseca. Bilo je to grozno iskustvo; Prvih pet dana proveo sam u MUP-u “29. novembar”, što je za mene bilo prilično šokantno, što je rezultiralo gubitkom od 5 do 6 kilograma.
Odvajanje od moje djece bilo je izuzetno bolno i nisam se mogla natjerati ni da razmislim o borbama s kojima se moja obitelj suočava. Osim toga, brinula sam kako će mediji prikazati moje uhićenje, primijetila je u tom trenutku za “Svet” i dodala: U prva dva mjeseca mog pritvora bio mi je zabranjen pristup novinama, koje su me, srećom, zaštitile od svijesti o narativima koji se konstruiraju o meni. Nakon što sam konačno primio lokalni tisak, otkrio sam da su brojni mediji značajno izmijenili “rekord”, čime su me poštedjeli potencijalnog šoka koji bih osjetio da sam bio izložen svoj toj negativnosti.
Kako sam kasnije doznao iz raznih izvora, pokazalo se da su me mediji nakon gubitka slobode doista prikazali na demonizirajući način. Istaknula je da su 2000. godina, obilježena smrću njezina supruga, i 2003., tijekom koje je proživjela vlastitu duboku patnju, dvije najizazovnije godine u njezinu životu. Bez sumnje, dvijetisućita godina, uz ovu koja je na izmaku, predstavljaju najizazovnije godine mog postojanja. Ponekad mi je teško prisjetiti se iskustava koje sam proživio. Nijedan od ovih događaja nije bio predviđen.
Dolazak policije u moju rezidenciju bio je popriličan šok. Obaviještena sam da moram otići u policijsku postaju na kratkih pola sata kako bih dala izjavu u vezi s trofejnim oružjem mog pokojnog supruga. Međutim, kući se nisam vratio četiri mjeseca. Posebno je istaknula da nema nikakve posebne privilegije. Apsolutno ne! Izdržao sam četiri mjeseca zatvoren u ćeliji veličine dva puta dva metra u neljudskim uvjetima. Od trenutka uhićenja pa do sredine svibnja iskusio sam niske temperature koje su me prozele do kostiju. Trideset dana sam bio u samici, potpuno izoliran od bilo kakvog kontakta, pa tako i sa pravnim zastupnicima.
Kasnije sam dijelio ćeliju s još jednim ili dva zatvorenika. Ipak, mogu izraziti svoju zahvalnost osoblju na njihovom izuzetno korektnom ponašanju. Osim toga, o upravitelju zatvora imam samo pozitivne primjedbe. Tek kad se netko nađe iza rešetaka, počinje cijeniti značaj osmijeha i lijepe riječi druge osobe. Shrvana dubokom tugom i u stanju slabosti, doznavši za uhićenje svoje sestre Lidije, započela je štrajk glađu. Kad sam saznao da smo moja sestra Lidija i ja smješteni u istoj zatvorskoj ćeliji, odlučio sam nešto poduzeti.
Pokrenuo sam štrajk glađu kao odgovor na nepravde s kojima se suočava moja obitelj, posebno prema mojoj sestri, koja je nevina, ali je u zatvoru, kao i na temelju vlastitog iskustva. Ovaj štrajk glađu nije bio namijenjen mojim osobnim interesima. Ni u ova dva mjeseca provedena u zatvoru prije ovoga, nisam pustio suzu; nego je simbolizirao moju tugu zbog uhićenja moje sestre. Moj štrajk glađu trajao je deset dana. Kako je naglasila, najizazovniji dan tijekom njezinog boravka u zatvoru bio je Anastasijin rođendan. Neshvatljiv je razmjer boli koju sam doživio jer nisam mogao prisustvovati proslavi Anastasijina rođendana.
Svoj je peti rođendan obilježila bez nazočnosti ni oca ni majke, čak ni tete – zapravo, nikoga od onih koji su joj najdraži. Oduprijeti se porivu za plakanjem tog dana zahtijevalo je ogromnu snagu, kao što sam sebi i obećala. Svaka majka može shvatiti kada kažem da mi je ovo bio najizazovniji dan u zatvoru. Razmotrite samo tugu što ne mogu vidjeti ili čuti svoju kćer na njezin poseban dan. To je jezivo sjećanje, zaključila je Ceca za “Svet.
