Na današnji dan 1960. godine u šarmantnom gradu Cetinju, smještenom u Crnoj Gori, rođen je omiljeni glumac Žarko Laušević. Tijekom burnih desetljeća 80-ih i 90-ih, Laušević je slovio za jednog od najiznimnijih glumaca u Jugoslaviji, sa zapaženim ulogama poput Šilje u “Sivom domu”, Šmajsera u “Crnom bombarderu” i Braca Gavrana u “Braći po Majka”. Dramatičnim igrom sudbine, njegova cjelokupna egzistencija preokrenuta je zadnjeg dana srpnja 1993. godine. U Podgorici je tragično ubio dvije mlade osobe, a još jednu teško ozlijedio.
Upisujući Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu 1979. godine, imao je aspiracije da postane glumac sa svojih 16 godina. Ulaskom u 82. klasu profesora Minje Dedića, koju su slavno nazivali “klasom visokog rizika”, on je krenuo na svoje putovanje u svijet glume. Nakon studija dobiva mjesto u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, gdje preuzima značajne i utjecajne uloge. Godine 1982. debitirao je u filmu “Progon”, čime je započela njegova filmska karijera. Njegov uspon do slave bio je brz kada je dobio jednu od glavnih uloga u popularnoj TV seriji “Sivi dom” (1984). Bilo bi nemoguće nabrojati sve raznolike likove koje je tumačio tijekom svoje karijere, jer bi popis bio opsežan. Ipak, ostaje jedna nepobitna činjenica – bilo u sporednoj ili glavnoj ulozi, Laušević je odisao neospornim šarmom ne samo u filmu “Smeker”, već u gotovo svim ostvarenjima u kojima je učestvovao. Istaknimo izbor uloga iz ranog dijela njegove karijere: “Šmeker” (1986.), “Sivi dom” (1986.), “Oficir s ružom” (1987.), “Braća po materi” (1988.), “Boj na Kosovu“ (1989.), „Bolje bježi“ (1993.), „Nož“ (1999.)… Prijelomni trenutak u životu Žarka Lauševića dogodio se 31. svibnja 1990., u prekidu predstave „Sveti Sava“ u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Tada je drama Siniše Kovačevića, koja nikada nije izvedena u zeničkom pozorištu, stvorila napetost među skupinom političara i samoproglašenih branitelja srpske kulturne baštine.
Nakon tog incidenta, život Žarka Lauševića krenuo je nepovratnim smjerom. Nakon nastupa poslušao je savjet policije i nabavio vatreno oružje. Tim je oružjem tragično ubio dvojicu mladića, a tri godine kasnije ozlijedio još jednog. Bez te kobne noći ne bih bio izložen prijetećim prijetnjama uništenja. Slijedom toga, u svjetlu ovog mučnog iskustva, odmah sam slijedio upute organa za provođenje zakona i nabavio vatreno oružje. Naknadno, nakon još jednog mučnog događaja u “Bojanu Stupici”, u sklopu istog mjesta, donio sam odluku da ću gore spomenuto vatreno oružje stalno nositi, sigurno smješteno u kožnoj torbi. To je označilo početak njegove osobne tragedije.
Posljedice prekida predstave izazvale su niz kontroverzi, tučnjava i žestokih reakcija koje su trajale tjednima. Prva reakcija bila je gađenje prema vandalskom činu koji se dogodio. Ovaj tragični događaj odigrao se u noći između 30. i 31. srpnja 1993. godine u jednom podgoričkom kafiću, u vrijeme proslave Ognjene Marije. U to vrijeme glumac Žarko Laušević počinio je gnusni čin ubojstva dvije osobe i ranjavanja jedne osobe. Tijekom nekoliko godina izrečeno je više presuda, da bi ih Vrhovni sud Crne Gore ukinuo. U konačnici, 2001. Laušević je dobio maksimalnu zatvorsku kaznu od 13 godina jer je njegova obrana ocijenjena pretjeranom za situaciju u kojoj se nalazi.
Žarka, srpskog državljanina, 2011. godine pomilovao je predsjednik Srbije Boris Tadić. Ova odluka donesena je u skladu s bilateralnim sporazumom između Srbije i Crne Gore, kojim je propisano da osobe osuđene za kaznena djela služe kaznu u državama čiji su državljani.
