U nastavku našeg današnjega članka, govorimo o nekim sporednim aktivnostima a koje se svakodnevno dešavju u našem organizmu….
Ponekad nam to nedostaje, vaše tijelo ne reagira na isti način s 20, 30 ili 50 godina, stoga je vrlo važno neke simptome prepoznati na vrijeme. Osjećaj tjeskobe je nešto što mnogi ljudi imaju, ali ne mogu uvijek točno odrediti i definitivno ne mogu objasniti nekome tko to ne osjeća. Ne samo mala briga ili trzaj živaca prije velikog događaja – to je snažniji, kompliciraniji emocionalni i fizički odgovor tijela i uma na opasnosti koje su često više zamišljene nego stvarne.
Problem s anksioznošću je u tome što ona polako raste s vremenom, a mnogi njeni simptomi ostali bi nezapaženi sve dok osoba ne dosegne točku u kojoj je svakodnevno funkcioniranje toliko teško ili čak nemoguće. Simptomi anksioznosti uistinu su brojni i raznoliki, a svaki pojedinac ima na neki način jedinstven doživljaj kada ga bolest “ponovno napadne”. Kod nekih trnci u cijelom tijelu i vrtoglavica, slabost u nogama, napetost u vratu, bol u prsima, bol u licu koja se često pogrešno tumači kao simptom nečeg drugog. Disanje im postaje plitko, srce im ubrzano kuca, a znoje se čak i bez fizičke aktivnosti.
Ponekad postoji osjećaj da je osoba izgubljena u prostoru; ne osjeća se ‘prisutnim’ u svom tijelu – to povećava strah i nelagodu Ali mentalna težina tjeskobe je ista. Opsjednut je stalnim “što ako” mislima kao da njegov um ne može prestati smišljati nove stvari o kojima treba brinuti. Sve se postavlja kao potencijalna prijetnja; svaka mala neizvjesnost u zraku, nelagoda; i kontrola, osjećaj nedostižnosti. U takvom stanju teško je fokusirati se, teško donositi odluke, a rijetko je čak i uhvatiti mali pogled. Umor postaje svakodnevica jer se i tijelo i mozak rijetko odmaraju. Anksioznost također utječe na ponašanje.
Takvi pacijenti počinju izbjegavati situacije ili mjesta koja su nekoć bila dio njihove rutine. Odlazak na posao ili fakultet mogao bi postati veliki teret; Čak i odlazak u trgovinu ili samo razgovor sa strancem može dovesti do panike. Nedostatak društvenog kontakta često može dovesti do osjećaja usamljenosti, dodajući čimbenike koji ometaju oporavak. Iz biološke perspektive, anksioznost ima kontekst kao ugrađeni, automatski tok odgovora “bori se ili bježi” kada tijelo osjeti opasnost.
Ti odgovori obuhvaćaju oslobađanje hormona stresa, ubrzano disanje, napetost mišića i druge reakcije koje dobro funkcioniraju u stvarno opasnim situacijama. Jedino što je prilično zgodno za korištenje kada nema stvarne opasnosti – kada mozak klasificira stres svakodnevnog života kao opasan po život. Postoje različiti oblici u kojima se javlja anksioznost. Neki ljudi imaju napadaje panike – trenutke iznenadnog straha, ponekad bez razloga, koji ih dovode do točke fizičke i emocionalne iscrpljenosti. Drugi razvijaju fobije – vrlo intenzivan strah od određenih situacija ili predmeta.
Neki ljudi imaju socijalnu anksioznost, gdje je strah od osude od strane drugih ljudi toliko velik da se ne bave nikakvom aktivnošću. Potrebno je razlikovati kroničnu zabrinutost i klinički relevantnu tjeskobu. Neki strah od stresa prije pregleda ili intervjua je privremene prirode. Ali ako simptomi traju dulje vrijeme, nastavljaju se javljati bez vidljivog razloga i ometaju nečije normalno funkcioniranje u životu, tada to zahtijeva pažnju i liječenje. Anksioznost nije slabost, već faktor koji se javlja kada je tijelo preopterećeno. Dobra stvar je što postoje načini da ga se ukroti.
Psihoterapija, promjene životnog stila, potpora voljenih i lijekovi ponekad doista čine veliku razliku. Prva stvar uvijek dolazi kada primijetite simptome, zatim shvatite da je pomoć vani i pokušaj da dobijete tu pomoć je čin snage, a ne slabosti. “Važno je brinuti se o svom mentalnom zdravlju, kao i o svom tijelu. Razumijevanje što je tjeskoba prvi je korak prema vraćanju vašeg života u privid ravnoteže, lakšem disanju i čišćenju uma.”
