Partenijus Tarner je čovek čija je duhovna potraga oblikovala ne samo njegov život, već i život mnogih ljudi koje je susreo na svom putu. Rođen u porodici američkog vojnog oficira, odrastao je u protestantskom okruženju, ali je od samog početka osećao da nešto nedostaje u njegovoj veri.
Iako je bio duboko posvećen religiji, osećao je unutrašnju prazninu koju nije mogao da ispuni tradicionalni protestantizam. Tokom studija umetnosti i filozofije na koledžu, njegov interes za duhovnost postepeno je rastao, te je počeo da se zanima za post, molitvu i druge duhovne prakse koje nisu bile prisutne u njegovoj protestantskoj zajednici.
- “Zapadno hrišćanstvo mi nije pružalo onu dubinu i mistiku koju sam tražio. Osećao sam da postoji nešto više, nešto što nisam mogao da pronađem”, ispričao je Partenijus u jednom intervjuu, naglašavajući svoju potragu za dubljim duhovnim iskustvom.
Sredinom svog života, dok je boravio na Havajima, odlučio je da nauči grčki jezik, što ga je dovelo do kontakta sa grčkom pravoslavnom crkvom. Taj susret sa pravoslavnim verovanjima i praksama, naročito sa liturgijom, ikonama i duhovnošću, potpuno je promenio njegov život. Bilo je to iskustvo koje je označilo početak njegovog duhovnog puta. “Kada sam kročio u pravoslavnu crkvu, osetio sam mir kakav nisam poznavao. Bio je to svetlost sa Istoka koja me obuzela”, prisetio se Partenijus.
Njegova strast prema pravoslavlju rasla je kako je nastavio da posećuje bogosluženja zajedno sa svojom suprugom, učestvujući u životu crkvene zajednice. Iako je još uvek bio protestantski pastor, sve je više osećao da njegovo duhovno srce pripada pravoslavlju, te je odlučio da krene tim putem.
Po povratku u Ameriku, zajedno sa suprugom, preselio se u San Francisco, a zatim u Tenesi, gde su otvorili pravoslavnu knjižaru i kafić. Ovaj lokal brzo je postao centar okupljanja za mnoge pravoslavne vernike, ali i za Amerikance koji su želeli da saznaju više o istočnom hrišćanstvu. “Naš lokal nije bio samo mesto gde se prodaju knjige, već je postao misijska tačka, prostor za duhovni rast i razmjenu ideja”, seća se Partenijus.
U Tenesiju je upoznao oca Bojana, sveštenika Srpske pravoslavne crkve Svete Petke u Nešvilu, koji je imao značajan uticaj na njegov dalji duhovni put. Nedugo zatim, nakon što je otišao u penziju, Partenijus je bio pozvan da se priključi radu u toj crkvi, čime je postao sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Time je formalno prešao iz protestantskog pastora u pravoslavnog sveštenika, tj. srpskog popa, čime je započeo novo poglavlje u svom životu.
- Danas, kao sveštenik, ponosno nosi mantiju, služi liturgiju, propoveda i obavlja sakramente poput krštenja i venčanja, a aktivno učestvuje u duhovnom životu Srpske pravoslavne crkve u Americi. Njegova priča je postala inspiracija mnogim vernicima, a njegova posvećenost pravoslavlju pokazuje da vera može prevazići sve kulturne i geografske granice.
Njegova odluka da se priključi pravoslavlju izazvala je različite reakcije. Mnogi su bili zapanjeni, s obzirom na to da je bio duboko ukorenjen u protestantskoj veri. Kako je moguće da se neko tako radikalno okrene u svom duhovnom životu? Partenijus je na to odgovorio: “Osetio sam istinu. A kada pronađeš istinu, nema povratka.”
Prema njegovim rečima, sve više Amerikanaca oseća razočaranje u modernu religiju, koja je postala komercijalizovana i površna. Zbog toga se okreću pravoslavlju, tražeći dublje duhovno iskustvo. Srpska crkva u Nešvilu postala je dom za mnoge obraćenike, a Partenijus je živi dokaz da prava vera nije vezana za nacionalnost ili kulturu, već za iskrenost srca.
“Bog nas ne bira prema pasošu, već prema srcu. Ako srce iskreno traži, naći će put, pa makar taj put vodio preko okeana, do Srbije”, zaključio je Partenijus, naglašavajući univerzalnost pravoslavne vere i njen poziv na duhovnu istinu i jedinstvo