Život Miroslava Hadži Vasića nalik je na filmsku priču priču o borbi, iskušenjima i božanskom daru koji mu je promijenio sudbinu. Od trenutka rođenja bio je obilježen teškim okolnostima. Kada se rodio, zbog komplikacija pri porođaju i slabih znakova života, babica je smatrala da neće preživjeti.
Miroslav Hadži Vasić je čovjek koji zrači toplinom, snagom i nesebičnošću, baš kao i mnogi njegovi pacijenti među kojima su se našli patrijarh Pavle, Jelisaveta Karađorđević, Vlade Divac, Ivana Stanković i Milorad Deretić. Iako po struci nije liječnik već trgovac, njegov životni put odveo ga je u svijet kiropraktike i fitoterapije, u kojem je izgradio ne samo ime već i misiju.
Sve je počelo 1991. godine kada su on i supruga Ljiljana ostali bez posla zbog raspada slovenske firme, ali i čitave države u kojoj je radio kao rukovodilac. Našao se na životnoj prekretnici, razmišljajući čime bi mogao da se bavi i kako da prehrani porodicu. Odlučio je da se okrene porodičnoj tradiciji i znanju koje mu je usađeno još u djetinjstvu.
Njegov otac je bio poznat po nameštanju kostiju, vještini koju je savladao od francuskog liječnika dok je služio u sanitetskoj četi na Solunskom frontu. U to vrijeme bio je jedan od najcjenjenijih kostolomaca u bivšoj Jugoslaviji, sposoban čak i da namjesti otvorene prijelome. Miroslavova majka bila je poznata travarka, koja je sakupljala i pripremala ljekovito bilje. Već kao dijete, Miroslav je učio od svojih roditelja kako da prepozna i kombinuje bilje i kako da pruži pomoć kod iščašenja. Ljubav prema prirodi i bilju pratila ga je kroz cijeli život.
Kao mladić, Miroslav je doživio strašnu nesreću. Sa svega 17 godina, tokom školske prakse za električara, doživio je strujni udar od 35.000 volti i pao s visine od 27 metara. Zadobio je 24 prijeloma i teške opekotine. Tri puta je bio klinički mrtav i proveo pune dvije godine nepokretan. Njegov povratak u život bio je čudo koje pripisuje pomoći liječnika, očevim melemima na bazi bakinih recepata i Božjoj volji.
- Posebnu ulogu u njegovom oporavku imao je otac Gavrilo iz manastira Svetih arhangela u Skopskoj Crnoj Gori. Nepokretnog su ga doveli u crkvu gdje mu je pročitana molitva Jeleosvećenja, nakon koje je ustao na noge. Od tada pa sve do Gavrilove smrti, Miroslav je redovno posjećivao manastire i pomagao gdje god je mogao.
Poslije oporavka, završio je trgovačku školu i zaposlio se u „Merkatoru“, gdje je upoznao Ljiljanu. Vjenčali su se 1977. godine i dobili troje djece – Marinu, Mariju i Veljka. Godine nakon strujnog udara ostavile su traga na njegovom zdravlju, pa se suočio s infarktom i hronično povišenim pritiskom, koje je kontrolisao pomoću čajeva i biljnih preparata.
Kada je izgubio posao početkom devedesetih, pokušavao je sve i svašta – čak je jedno vrijeme prodavao benzin. Sudbinski susret s jednim Japancem promijenio mu je život. Naime, Japanac mu je predložio da se usavrši u kiropraktici i omogućio mu besplatno školovanje zahvaljujući njegovom prirodnom talentu. Na seminaru sa 42 kandidata, samo dvoje nisu bili ljekari – Miroslav je bio jedan od njih. Usavršavao se kod japanskog majstora Masajukija Saiondžija, a zatim se dodatno školovao u Rusiji i završio višu fizioterapeutsku školu.
Njegov život je obilježila i duboka veza s pravoslavnom crkvom. U manastiru Vitovnica upoznao je patrijarha Pavla, preko oca Tadeja. Više od 15 godina bio je njegov lični terapeut – nameštao mu kosti, pripremao tinkture i postao njegov bliski prijatelj. Patrijarh ga je upućivao i na Hilandar, rekavši monasima: „Ovaj čovjek ima Božji dar – njega zovite kad vam zatreba.“
Na Hilandaru je boravio preko 50 puta, pomažući bratiji u ambulanti. Tamo je tiho i predano služio, liječeći iščašenja, nameštajući kosti i praveći meleme za bolove. Monasi su ga doživljavali kao „čovjeka koji zna da dotakne gdje boli“, iako je on sebe uvijek smatrao pokajnikom, a ne isceliteljem.
Miroslav smatra da je smisao života u porodici, zdravlju i pomaganju drugima. Iako je u penziji i materijalno obezbijeđen, nastavlja pomagati iz čistog zadovoljstva jer vjeruje da je prava vrijednost u nesebičnosti i ljubavi. Njegov sin Veljko nastavlja porodičnu tradiciju radeći s njim kao fizioterapeut, dok unuci pokazuju interesovanje za bilje i terapije.