Istina je da nisu svi rođeni pod srećnom zvezdom i da mnogi ljudi nisu imali lak život.
- Uistinu je porazno da su djeca ta koja snose najveći teret nebrižnih roditelja, a Maja (82) bila je samo jedan primjer nevine i nesretne djevojke. Ostala je uskraćena za razumijevanje značaja dobrote, ljubavi, podrške i zagrljaja roditelja. Njezina su sjećanja ispunjena izazovnim odgojem koje je trajalo sve do njezine adolescencije.
Mojim sjećanjem na moje roditelje dominira nemilosrdan ciklus fizičkog zlostavljanja, uskraćivanja, kažnjavanja i protjerivanja iz sigurnosti našeg doma. Od malena sam bio podvrgnut ropstvu i tretiran kao rob od strane mojih roditelja. Mučila me glad do te mjere da mi je noću san izmicao. U očajničkim pokušajima da utažim napade gladi, oprezno bih se odvažio van, tiho moleći za bilo koji ostatak kruha.
Međutim, u trenutku kada bi bilo tko u kućanstvu osjetio moju prisutnost, susreo bih se sa salvom udaraca. Započeo bih svoje školske dane, pretučen, izgladnjel i u modricama, sve dok jedan pažljivi profesor tjelesnog odgoja nije prepoznao znakove mog zlostavljanja. Ova hrabra žena sada istupa kako bi podijelila svoju priču, ponosno ističući svoju nepokolebljivu akademsku izvrsnost unatoč siromaštvu i nasilju koji su mučili njezino odrastanje.
Maja prepričava svoje iskustvo kao marljive učenice koja se suočila s kritikama profesora tjelesnog jer nije nosila odgovarajuću opremu. Unatoč trudu, stalno je pronalazila izgovore kako bi sakrila da si je sama sašila kratke hlače od stare odjeće i šalova. Na kraju je Maja stjerana u kut i osjetila se prisiljenom priznati svojoj učiteljici. Učiteljica je kao odgovor obećala da će razgovarati s Majinim roditeljima.
Te noći Maja je pretrpjela batine koje joj se i danas ne sjećaju. Sutradan je učiteljica zatekla Maju u krevetu i odmah je zahtijevala da napusti kuću. Na Majin užas, nitko od njezine rodbine nije je htio primiti, pa se osjećala napušteno. Zbog toga je smještena u dom za nezbrinutu djecu, što je dodatno pogoršalo njezino emocionalno stanje.U svom domu iz djetinjstva jasno se sjeća da je bila prepoznata po svojoj iznimnoj radnoj etici, koju smatra najcjenjenijim aspektom svojih ranih godina.
U svojim ranim godinama dobila sam svoju prvu haljinu i cipele dok sam živjela u domu gdje sam pridonosila pomažući u kuhinji i pospremajući poslove. Međutim, kako sam se bližio punoljetnosti, očekivalo se da će netko od mojih roditelja ili rođaka pokriti troškove mog boravka tamo. Nažalost, to se nije dogodilo i zbog toga sam morao pronaći alternativni način života kako bih završio školovanje. Živo se sjećam kako sam jednog dana šetao ulicom kada sam susreo mladića koji je primijetio da me nešto muči. Ljubazno mi je ponudio da me odvede u kino, a tijekom našeg razgovora ispričala sam mu cijelu priču.
Iste večeri imao sam priliku upoznati njegove roditelje koji su, unatoč vlastitim financijskim poteškoćama, pokazali izuzetnu ljubaznost i učinili da osjećam pripadnost. U vrtlogu događaja, brzo sam se udala za tog mladića i zajedno smo dobili dvoje djece. Nažalost, doživio je moždani udar i nedugo nakon toga preminuo. Odjednom sam se našla sama s dvoje djece i nesigurna kakva budućnost nosi. Bio je to trenutak očaja i nisam mogao a da ne zavapim: “Oh, sudbino, kako okrutna znaš biti!” Maja kroz suze ističe kako je prihvatila odgovornost zbrinjavanja i školovanja svoje djece, znajući da mora marljivo raditi kako bi ispunila te nužne potrebe.
Unatoč maloj veličini, bili smo sretni što smo imali krov nad glavom koji smo mogli nazvati domom. Preuzela sam ulogu čistačice i uspjela odgojiti djecu kao da su moja. Po završetku školovanja zaposlili su se i osnovali vlastite obitelji. Međutim, u to vrijeme počeli su me se sramiti zbog mog siročeg podrijetla i zanimanja čistačice. Sve sam žrtvovao za njih, a njima je neugodno moje prisutnosti. Da mi se pruži prilika, sve bih ponovio. Majka mi uvijek oprašta, iako ja nikad nisam tražio oprost. Nisam im mogao sve pružiti, a sad me se srame. Ali barem su našli sreću u životu… – zaključuje svoju priču Maja.
