Sudbine koje se odvijaju daleko od očiju javnosti često nose najdublje istine o društvu u kojem živimo. Među tim tihim pričama, postoji ona koja posebno pogađa priča o čovjeku koji je nekada stajao pod reflektorima pozorišta, a danas traži zaklon pod vedrim nebom
Nekadašnji baletski prvak, čiji su dani bili ispunjeni elegancijom pokreta, ljubavlju prema umjetnosti i zvucima aplauza, danas dane provodi bez stalnog skloništa, oslanjajući se na dobrotu nepoznatih ljudi i poneki gest podrške. Nikola Vranić, bivši cijenjeni baletan iz Beograda, posljednje tri i po godine provodi kao beskućnik.
- Nekada je vodio život kojem bi mnogi težili – odrastanje bez oskudice, podrška porodice, djetinjstvo ispunjeno pažnjom i toplinom. Još kao dječak, osjetio je privlačnost prema estetskom izrazu. Prisjeća se kako mu je rođaka iz Švicarske poslala kofer s odjećom u plavim tonovima – poklon koji je probudio osjećaj za ljepotu, možda i prvi impuls koji ga je doveo do umjetnosti baleta.
Više od trideset godina posvetio je sceni. Putovao je, nastupao, živio od onoga što ga ispunjava. Pozorište je bilo njegov drugi dom, a svjetla scene mjesto gdje se osjećao najživlje. No, život je, kako sam kaže, nepredvidiv. Porodična tragedija bila je prvi korak u spiralu gubitka. Financije su oslabile, podrška je nestajala, a sistem koji bi trebao da pruži pomoć u takvim trenucima – jednostavno nije postojao.
U trenutku, ostao je bez krova nad glavom. Prodaja posljednje imovine, iscrpljeni resursi i odsustvo zaposlenja pretvorili su njegovu svakodnevicu u borbu za osnovno. Njegova sadašnjost ne govori o njegovom znanju, obrazovanju ili iskustvu, već o nedostatku podrške za ljude koji se nađu u krizi. Ulice Beograda zamijenile su scene pozorišta, a klupe u parku postale su njegovo privremeno sklonište.
Ljeta su lakša, zime su borba. Ali Nikola, i pored svega, ne gubi dostojanstvo. Povremeno posjećuje pozorište – ponekad uz pomoć poznanika, ponekad uz kartu koju sebi priušti zahvaljujući nečijoj velikodušnosti. Tih nekoliko sati pod svjetlima pozornice podsjećaju ga da još uvijek postoji svijet kojem pripada, barem duhovno, ako ne i praktično.
U društvu još uvijek postoji snažna predrasuda da su ljudi na ulici tamo jer su to “izabrali”. Međutim, stvarnost je daleko složenija. Sve više umjetnika, akademski obrazovanih ljudi i bivših zaposlenih u javnim institucijama završava u beskućništvu – ne zbog loših odluka, već zbog spletova okolnosti, sistema koji ne funkcioniše i društva koje često ne vidi.
- Nikola ne izgleda kao neko ko spava na ulici. Njegova odjeća je čista, uredna, pažljivo sačuvana – često pohranjena u hemijskim čistionicama, gdje još uvijek uspijeva zadržati mrvu samopouzdanja. U njegovim riječima nema ogorčenosti. Govori smireno, bez samosažaljenja, čak i kada se prisjeća pokušaja da na ulici izvodi pantomimu, koja je, nažalost, naišla na ravnodušnost.
Za njega, ulica je postala nova škola. Naučila ga je da prepozna iskrenu dobrotu, ravnodušnost, ali i tiho saosjećanje – onu vrstu pomoći koja ne dolazi u novcu, već u obliku riječi, razgovora ili jednostavnog pogleda koji kaže: “Vidim te.” Ponekad mu više od svega znači kad mu neko jednostavno priđe i popriča.
Njegov život sada zavisi od povremenih prilika, prijatelja koji mu ponekad pomognu i nade – koja, iako krhka, još nije nestala. Kaže da nije izgubio vjeru u ljude, iako je izgubio sve ostalo.
Društvo često ne zna kako da se nosi s ljudima poput Nikole – ljudima čija prošlost ne odgovara slici o “tipičnom beskućniku”. Ali baš zato im je potrebna empatija, a ne sažaljenje. Vrijednost čovjeka se ne briše gubitkom doma. Njegova priča nas podsjeća koliko brzo život može da se okrene, ali i koliko su važni dostojanstvo, umjetnost i sposobnost da se pronađe smisao čak i kada sve izgleda izgubljeno.
Nikola još uvijek vjeruje da postoji šansa da se vrati – možda ne nužno na scenu, ali barem u prostor gdje će ponovo imati osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Kako sam kaže, u životu se sve mijenja, ništa nije trajno. A čak i iz haosa, može proizaći nešto dobro – samo ako neko zastane, pogleda i prizna da još uvijek postojite
