Selim II, 11. sultan Osmanskog carstva i 76. islamski kalif sultan, rođen je i preminuo u istanbulskoj palači Topkapi, što ga čini jedinstvenim među sultanima. Kao voljeni sin sultana Sulejmana Veličanstvenog i Hurem, imao je visok stas, istaknuto čelo i zadivljujuće oči boje lješnjaka. Često ga se naziva Selim Plavi zbog svijetle kose njegove majke, au povijesnim izvještajima bolje ga je prepoznati po svom drugom nadimku – Pijanici.
U njemu nije postojala želja za usponom na položaj sultana. Prema izvorima, jednom se raspitao kod svog savjetnika, Jelal Beya, kakva je percepcija javnosti o njima. Jelal Bey je odgovorio: “Vojnici se okupljaju iza Shahzada Mustafe, dok Shahzad Bayazit prikuplja podršku svojih roditelja i savjetnika.” Kao odgovor, Selim je izjavio: “Neka sultana Mustafu žele najjači. Neka Bayazitovi roditelji traže njegov sultanat. Neka dobročinstvo Mavle (Božje) bude naklonjeno jadnom Selimu! Uživajmo u sadašnjosti. Budućnost je u rukama Boga ,” kako je dokumentirao National Geography.
Tragedija se dogodila kada su se Mehmed i Džihangir, njegova braća, razboljeli i dočekali smrt. Težnje šehzade, naime Mustafe i Bajazita, koji su se pobunili protiv svog oca, na kraju su ih koštale života. Među preostalim pretendentima na prijestolje, princ Selim isplivao je kao najzaslužniji. Najcjenjenija vrlina jednog državnika, prema Selimovim riječima, bila je strpljivost. Priznajući Selimovu pokornost kao sina, sam sultan Sulejman ga je favorizirao kao svog nasljednika. Iako je rijetko pratio svog oca na vojnim pohodima, Selim je pokazao svoje administrativno umijeće u Manisi, Kutahiji i Karamanu. Tijekom pohoda sultana Sulejmana I. na Iran, povjerio je Selimu ulogu namjesnika. Kada je sultan Sulejman tragično poginuo na bojnom polju, Selim je bio primoran da brzo stupi na prijestolje. Godine 1566. u Beogradu je okrunjen Selim II. Za vrijeme svoje vladavine sultan Selim II je delegirao vlast svojim vezirima, a istaknutu ulogu je preuzeo njegov zet Mehmed paša Skolović. Vladavina sultana Selima II, strukturirana na ovaj način, ističe se kao jedno od najizuzetnijih razdoblja u analima Osmanskog Carstva. Tijekom tog vremena, osmanske snage uspješno su zauzele Tunis od Španjolaca i učinkovito ugušile pobunu Zejdija u Jemenu, čime su učvrstile svoju kontrolu nad regijom.
Kao odgovor na molbu za pomoć sultana od Astrahana, rusko-turski rat, poznat i kao kampanja Don-Volga-Astrahan, pokrenut je 1569. U tom je razdoblju pokrenut ambiciozan projekt povezivanja Crnog i Kaspijskog mora pokrenut je izgradnjom kanala na strateškoj konvergenciji rijeke Volge, koja se ulijeva u Kaspijsko more, i rijeke Don, koja vodi u Azovsko more. Sultan Selim II uspješno je sklopio mirovne sporazume s Iranom, Austrijom i Mlečanima, istaknuvši se kao prvi sultan koji se suzdržao od vojnih pohoda nakon svog uspona na prijestolje. Međutim, ova je odluka rezultirala percepcijom slabosti u javnosti i povjesničarima, prvenstveno zato što je većina ekspedicija tijekom njegove vladavine bila pomorske prirode i nije uključivala izravnu nazočnost sultana. Zanimljivo je da je sultan Selim II usnio san u kojem mu je prorok Muhamed otkrio osvajanje Cipra i izrazio želju da se na otoku izgradi džamija u znak zahvalnosti. Potaknut snom koji se stalno ponavljao, sultan je odlučno zahtijevao slanje ekspedicije na otok. Taj je pothvat doveo do uspostave nove mornaričke flote. Unatoč bojaznima, otok je brzo osvojen. U znak priznanja ovog trijumfa, Selim II izdao je dekret za izgradnju Selimije džamije u Nikoziji.
