Jedne večeri pristala sam da pričuvam sestrino dijete, misleći da će to biti sasvim obična noć. Beba je brzo utonula u san, a ja sam se opustila, provjeravala telefon i slušala tišinu stana. Vrijeme je prolazilo mirno, sve dok negdje oko tri ujutro nije odjeknuo baby monitor. Zvuk se uključio iznenada, bez ikakvog upozorenja, iako beba nije plakala niti se pomjerala.
- Prišla sam bliže i pogledala na ekran monitora. Dijete je spavalo, mirno i tiho, nije se činilo da nešto nije u redu. I baš tada, dok sam i dalje zurila u ekran, kroz zvučnik je prošao tihi šapat. Glas, jezivo miran i hladan, izgovorio je samo dvije riječi: „Nije u redu.“
Osjetila sam kako mi se srce steže. U glavi mi se stvorilo hiljadu scenarija, nijedan logičan. Osjetila sam paniku, ali i onu vrstu instinkta koja te natjera da odmah reaguješ. Ukočenih ruku i suhog grla, zgrabila sam telefon i pozvala sestru. Nije prošla ni sekunda od kad je podigla slušalicu, a već je vikala s druge strane: „Uzmi mog sina i odmah izađi iz kuće! Zaključaš se u autu i pozovi hitnu pomoć!“
Nisam ni pokušavala da joj postavljam pitanja. Ton njenog glasa bio je dovoljan da mi kaže da nije prvi put da osjeća da nešto nije kako treba. Kasnije mi je priznala da je i ona više puta čula čudne zvuke preko monitora, ali nije željela da me plaši ranije.
Dok sam razgovarala s njom, osjetila sam pokret s desne strane. Pogledala sam prema prozoru sobe u kojoj je spavao njen sin. Kroz staklo je prošla senka — silueta muškarca, spora i tiha, kao da hoda bez težine. Bilo je kao u noćnoj mori, ali nisam spavala. Bila sam budna, svjesna svakog detalja. Prišla sam prozoru i shvatila da je otvoren. A to nije bilo moguće. Mi uvijek pazimo da svi prozori budu zaključani, posebno kada je beba u kući.
- Tada je strah prešao u paniku, ali i odlučnost. Nisam imala vremena za oklijevanje. Utrčala sam u sobu, uzela bebu iz kreveta i izjurila napolje. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti, svaki korak bio je borba da ostanem pribrana. Do auta sam stigla brzo, zaključala vrata i uzdrhtalim rukama pozvala policiju.
Došli su vrlo brzo. Pretražili su dvorište, okolinu kuće, pa čak i unutrašnjost. Ali ništa nisu pronašli. Nije bilo ni tragova provale, ni otisaka, ni bilo kakvih konkretnih dokaza. Ipak, saslušali su sve što smo imale da kažemo. Jedan od policajaca spomenuo je da je model baby monitora koji smo koristile poznat po „čudnim interferencijama“ i da je u posljednjih nekoliko mjeseci zaprimljeno više sličnih prijava. Neki ljudi su tvrdili da su čuli šapate, muziku, pa čak i strane glasove. Navodno, to je bilo povezano s radio-frekvencijama, mogućim presretanjem signala, ili jednostavno tehničkim greškama.
Zamijenile smo uređaj odmah narednog dana. I od tada, nije bilo više nikakvih neobičnih zvukova. Sve se vratilo u normalu, barem spolja gledano. Ali duboko u sebi, znam šta sam vidjela. Onaj glas nije bio obična smetnja. Onaj prozor nije sam od sebe ostao otvoren. I ono što sam najviše upamtila — ta senka. Ona nije bila plod umora, ni mašte.
Često se zapitam da li sam mogla drugačije da reagujem. Da li bih imala dovoljno vremena da sve prođe mirno da sam samo ignorisala šapat? Ali onda se sjetim lica bebe u naručju, njegovog mirnog sna i činjenice da sam uradila ono što je bilo ispravno — zaštitila sam ga.
Danas, iako sve izgleda kao da je iza nas, još mi se ježi koža kada zatvorim oči i prisjetim se. Ne zato što ne vjerujem u logična objašnjenja, već zato što sam svjesna da ponekad, logika ne može da objasni baš sve. Ponekad ono što ne vidimo, ipak postoji.
