– Pošto je vrijeme posta, mi se polako fokusiramo i na Pravoslavnu vjeru, i neke stvari koje možda do sada niste niti znali. Odlazak u crkvu danas je pomodarstvo, a jako mali procenat osoba ide tamo, zato što to iskreno želi.
Stavovi Sergeja Feizulina, svećenika moskovske Trojice-Sergijeve lavre, o kvalitetama dobrog čovjeka i prisutnosti dobrih ljudi unutar i izvan crkve su sljedeći.
U suvremeno doba brojni pojedinci, iako ne napuštaju svoju vjeru i niječu postojanje Boga, više ne sudjeluju aktivno u crkvenim aktivnostima. Umjesto toga, oni vjeruju da Bog prebiva u njihovim dušama i da ga tamo treba tražiti, a ne u bogomolji koju je napravio čovjek.
- Pada mi na pamet jedno sjećanje iz vremena mog svećenika. Bila je jedna žena koja je sama išla u crkvu, išla na ispovijed i pričest, ali joj se muž nije htio pridružiti. Dok je stajala u crkvi, osjećajući se rastresenom njegovom prisutnošću vani, predložio sam da odem i upoznam ga. Bio je ljubazan i ugodan čovjek, ali je držao uvjerenja da je “Bog u njegovoj duši” i stoga nije osjećao potrebu ulaziti u crkvu. Dok sam tiho molio, tražeći prave riječi koje bih rekao, sinula mi je ideja. Pitao sam ga: “Doručkuješ li i ti u duši?” Ovo ga je pitanje uhvatilo nespremnog i nakon trenutka razmišljanja, pomalo zbunjeno je odgovorio: “Ne.” Ova jednostavna razmjena navela ga je da shvati da vjera nije zamišljena kao teoretski koncept, već nešto što treba živjeti praktično. Trebao bi biti živ i očit u našim djelima, potvrđujući naša uvjerenja kroz način na koji odlučujemo živjeti svoje živote.
Umjesto pukog odlaska u crkvu, zašto ne pokazati vjeru kroz praktične načine, kao što je život u skladu sa svojom savješću, nastojanje da se slijede zapovijedi i vršenje djela dobrote? Brojni pojedinci daju prednost biti čestit pojedinac nad redovitim odlaskom u crkvu, smatrajući to važnijim.
Koncept biti dobar čovjek je subjektivan, jer svi pojedinci posjeduju inherentnu dobrotu. Svaku je osobu stvorio Bog i smatra se vrhuncem stvaranja, utjelovljujući savršenstvo. Svaki pojedinac ima sposobnost uskladiti se s Bogom i odražavati Njegovu sliku, bez obzira na njihovu svijest ili napore da to učini. Krajnje očekivanje od Gospodina je da budemo u skladu s Njegovom obličjem. Stoga je svaki čovjek ne samo dobar nego je i izuzetan i predstavlja savršenstvo.
Međutim, kada je u pitanju biti dobar čovjek, često opisivan kao “čovjek reda”, važno je napomenuti da je to subjektivan koncept; ono što se može smatrati dobrim za jednu osobu ne mora nužno smatrati dobrim za drugu.
- Postoje pojedinci koji posjeduju iznimne vještine u svom profesionalnom životu, kao što je izvanredan liječnik, dok se istovremeno bore s osobnim odnosima i postaju nepodnošljivi. Slično tome, postoje oni koji pokazuju nepokolebljivu lojalnost i spremnost na žrtvu za svoju zemlju, ali gaje okrutnost i nemilosrdnost prema svojim neprijateljima. Postavlja se pitanje može li se takva osoba smatrati dobrom? I ako da, dobro za koga? Crkva ne zagovara težnju za dobrotom, budući da prepoznaje inherentne opasnosti povezane s tom željom. Samo traženje da budemo dobri prema svima nije manifestacija istinske ljubavi prema čovječanstvu, već prije oblik ugađanja ljudima i licemjerja. Na to upozorava i samo Evanđelje, kako kaže sam Gospodin: “Jao vama kad vas svi budu hvalili.” Kada se netko oblikuje kako bi ispunio tuđa očekivanja kako bi ostavio povoljan dojam, to je iscrpljujući i užasan pothvat. Sam Krist takve pojedince u Evanđelju naziva licemjerima.
Naš poziv nije samo biti dobar, već težiti svetosti, standardu koji nas izdvaja u području ljudskog duha. Pascal, glasoviti francuski filozof i znanstvenik, postavlja uvjetnu podjelu pojedinaca na pravednike i grešnike. Prema Pascalovu mišljenju, pravednici su oni koji ponizno priznaju vlastitu grešnost, dok su pravi grešnici oni koji sebe smatraju pravednima i čestitima. Ove osobe su slijepe za vlastite mane i ne uspijevaju shvatiti ogromnu udaljenost koja ih dijeli od Boga i prave ljubavi. Imperativ je da uvijek održavamo duboku glad za ljubavlju, neprestano svjesni svoje potrebe da joj se približimo.
Ljubav se očituje kada po navici tražim vlastite mane u svakom aspektu života, bilo da se radi o raznim situacijama, interakcijama s drugima ili osobnim i profesionalnim odnosima. Čini se kao da uvijek žudim za dubljom vezom. „Budite sveti kao što sam ja svet“ odjekuje u mojim mislima, podsjećajući me da je kreposno dosljedno razmišljati o sebi i priznavati svoje nesavršenosti – nedostatak vjere, nade i nedvojbeno ljubavi, kao i odsutnost pobožnosti i molitvenosti . Taj se fenomen proteže na sva praktična nastojanja – u trenutku kada netko traži potvrdu, pojavljuje se samozadovoljstvo, gušeći njihove kreativne porive i gaseći plamen njihove egzistencije.
Duboki utjecaj pogrešnog razmišljanja i površnog prikaza prikazan je u ideji da je puka dobrota dovoljna. Međutim, imamo sreću da nas Gospodin kroz određene okolnosti vodi da prepoznamo vlastite nedostatke. Upravo kroz ta iskustva shvaćamo nedostatak ljubavi prema drugima i našu osjetljivost na iskušenja i neuspjeh. Ta je svijest manifestacija Božje milosti i otkriva najveći grijeh od svih – samozadovoljstvo i sebeljublje, što je u oštroj suprotnosti sa samom ljubavi. Ljubav je ukorijenjena u poniznosti, priznanju vlastite beznačajnosti. Istinski sveti pojedinci žive svoje živote potpuno svjesni vlastite ništavnosti i upravo kroz tu svijest mogu pristupiti Božjoj veličini. Svrha Crkve nije potaknuti nas da jednostavno budemo dobri, jer je to duboka zabluda. Umjesto toga, Crkva nas vodi da se suočimo s našom grešnom prirodom i duboko ukorijenjenim poremećajima unutar naše osobnosti. Time Crkva ne samo razotkriva tu bolest, nego nudi i sredstva za njezino ozdravljenje.
Koja je isključiva moć koju samo Crkva posjeduje da izazove ozdravljenje pojedinca? Zašto nije moguće da se netko spasi, nego umjesto toga mora biti član Crkve?
Unutar pravoslavlja, unutar svetih okvira Crkve, postoji duboko značajan pojam – pojam stvarnosti, sabranosti. Osoba se, u ovom kontekstu, dosljedno okreće prema unutra, suzdržavajući se od oslanjanja isključivo na vlastitu ograničenu perspektivu u istraživanju zamršenosti svoje nutrine i svijeta oko sebe. Umjesto toga, oni mole Božju milost za vodstvo i aktivno sudjelovanje u svom životu, jer to donosi prosvjetljenje u svaki aspekt njihovog postojanja. Nadalje, autoritet tradicije, mudrost koju je crkva skupljala stoljećima, ima veliku težinu. Ovo živo, djelotvorno iskustvo djeluje u nama kroz milost Duha Svetoga, donoseći bezbroj drugih blagoslova i ishoda.
Ako pojedinac ide u crkvu samo na preporuku nekog drugog, uz obećanje da će svi njegovi problemi biti riješeni, to se kosi s temeljnim kršćanskim načelima prihvaćanja sebe i pronalaženja svrhe života. Iako je moguće da će nastaviti pohađati, to je za žaljenje.
- Čak i kada se uzme u obzir pojedinac koji se identificira kao ateist, netko tko temeljno utjelovljuje kršćanske vrijednosti i posjeduje ljubav i radost u sebi, ostaje nedostatak potpunog razumijevanja. Ovaj ateizam je ukorijenjen u iluziji. Nakon što se upusti u razgovor s takvom osobom, postaje očito da i ona posjeduje vjeru i živi životom koji je inherentno religiozan, jer su povezani s drugima kroz ljubav. No, do najvažnije spoznaje nisu stigli. Oni žive predajući se ne svojim mislima, već intuiciji svog srca. Ove osobe često doživljavaju značajnu patnju u životu jer se bore prihvatiti mnoge stvari. Pokušavaju razlikovati svjetlo od tame, istinsku ljubav i licemjerje, ali se ipak ne mogu u tome, često nailazeći na osjećaj uzaludnosti u svojim postupcima. Oni ostaju nesposobni postići zajedništvo s Bogom, i posljedično im nedostaje punina postojanja. Dok se bave djelima ljubavi, ne mogu doživjeti ljubav kao potpunu bit života.
Čin ljubavi prema sebi, kada se dovede do krajnosti, postaje oblik samoizolacije, gotovo sličan bolesti. To je vidljivo u našem sadašnjem dobu, u kojem prevladava vjerovanje u život lišen vjerskih institucija, a svjedoci smo raširenog izbijanja psiholoških poremećaja. To je osobito vidljivo u zemljama u kojima je odvojenost crkve i države apsolutna, što dovodi do erozije zajedničkih veza i fragmentacije društva na izolirane pojedince.
Nakon reformacije dogodio se pomak gdje su pojedinci prestali ispovijedati u protestantskim crkvama. To je označilo pojavu psihologije kao posebnog znanstvenog područja, a kasnije se psihoanaliza pojavila kao terapeutski pothvat. Zanimljivo je da postoji ponovno oživljavanje poganske perspektive koja stavlja čovječanstvo u središte svih stvari. U početku se to manifestira kao antropocentrizam, sa svemirom koji se vrti oko ljudi. Međutim, s vremenom ovaj način razmišljanja dovodi do niza mentalnih tegoba.
