Glazbeni put Jovane Pajić može se obilježiti jasnom podjelom na razdoblje prije i nakon 1. lipnja 2024. godine, kada je predstavila svoju pjesmu “Ludilo moje”, koja se munjevito proslavila tijekom ljetnih mjeseci. Istaknula je kako je ovaj uspjeh nadmašio njezine najekstravagantnije snove, kao da je sudbina uskočila i odabrala nju.
Tijekom iskrene rasprave, pjevačica je ispričala detalje razvoda od Saleta Tropika i otkrila koliki je njegov utjecaj na njezin život. Dugo vremena funkcioniram tiho, daleko od svjetla reflektora. To su bili privatni događaji koje su brižljivo organizirali oni s kojima sam blisko surađivao.
Predstave koje sam izveo omogućile su mi da uživam u ispunjenom i udobnom životu. Unatoč tome, namjeravao sam osmisliti pjesmu koja će istinski odražavati mene, bez utjecaja producenata ili bilo koje druge strane s kojom sam imao ugovorne veze. Sa 15 godina, u vrijeme “Zvezda Granda”, bio sam još prilično mlad. Kao rezultat toga, odabir svih pjesama koje sam snimio nakon natjecanja napravili su drugi. Sada, s rastom u svakom pogledu, nastojao sam stvoriti nešto što je u skladu s mojim emocijama.
U intervjuu za Stori otkrila je da joj je namjera bila izraziti osjećaj: “Evo ga, ovo je ono što volim”, te istražiti putovanje na koje bi nas to moglo odvesti. S obzirom na veliki broj izvođača koji su izdavali albume u tom razdoblju, bilo joj je teško zamisliti postizanje zapaženog uspjeha sa samo jednom pjesmom.
Jovana Pajić na fotografiji Kurira govori o svom dugom izbivanju iz žiže, rekavši: “Postala sam majka”. Dalje kaže da je njezin prvotni plan bio nastaviti raditi nekoliko mjeseci nakon poroda, ali se njezino gledište promijenilo. S obzirom na to da je njezin bivši suprug u to vrijeme bio zaposlen na puno radno vrijeme, pitala se tko bi se brinuo za njihove kćeri ako bi ona zadržala istu razinu predanosti.
Željela sam ne previdjeti ovu vitalnu fazu u njihovu rastu. Radio bih da je situacija to zahtijevala, ali bio sam zadovoljan time gdje smo stali. Taj je prekid znatno utjecao na naše samopouzdanje, osobito zato što se činilo da traje dulje nego što je doista bio.
Umjesto da to gledam kao povratak, doživljavam to kao novi početak. Ponovno preuzimanje uloge pjevačice iziskivalo je priličan napor, jer upravo to i podrazumijeva. Iako sam žudio za glazbom, nisam žudio za javnom eksponiranošću. Nelagoda koju osjećam čitajući primjedbe o drugima, uključujući i sebe, značajna je. Rašireno neprijateljstvo prisutno u tim komentarima me zaista uznemiruje. U raspravama o osjećajima, Jovana otkriva da već deset godina traži psihološku pomoć, ističući da je spremna o tome iskreno razgovarati.
Ona naglašava uobičajeno nesporazum da terapiju provode samo pojedinci s izazovnim dijagnozama, što je ideja koju želi razjasniti. Kada netko izrazi želju da se usredotoči na osobni razvoj, drugima može biti teško shvatiti potrebne korake. Neki pojedinci traže savjet od psihologa, drugi od svećenika, dok se neki obraćaju prijatelju od povjerenja ili majci.
Često postanemo zarobljeni u krugu monotonog razmišljanja, a ono što nam je uistinu potrebno je osoba koja može pružiti novo gledište. Ključni korak je otkrivanje metode za bijeg od naših ukorijenjenih navika. Značajan trenutak događa se u spotu pod nazivom “Moje ludilo”, u kojem se pojavljuju Jovanine kćeri, Helena (12) i Đina (8), dok im uzbuđeno hrle u zagrljaj.
Shvaćajući važnost davanja pozitivnog primjera, Jovani rado sudjeluje u akcijama koje inače ne bi odabrao, priznajući da time pokazuje odgovarajuće reakcije u različitim situacijama. Bez sumnje, najteže razdoblje u mom životu bilo je tijekom razvoda. Suočila sam se s nemilosrdnom borbom da održim stabilnost za svoju djecu, iako sam se u sebi osjećala potpuno drugačije.
Iako je ova pjesma malo potaknula moj ego i donekle zadovoljstva, pravi značaj leži u važnoj lekciji koju sam prenio svojim djelima – nužnosti zagovaranja vlastitih želja i upravljanja krizama. Ovo za mene ima daleko veću vrijednost od bilo čega drugog. Za razliku od većine žena koje zaziru od razgovora o razvodu zbog njegove općepriznate traume, Jovana se izdvaja po tome što je spremna uključiti se u promišljene razgovore o ovoj delikatnoj temi.
Iako sam ja bila ta koja je inicirala, razvod je neizmjerno teško iskustvo. Moji roditelji ostali su u braku kroz sve godine, a ja sam ušla u vlastiti brak s uvjerenjem da će trajati cijeli život. Deset sam se godina držao tog uvjerenja, ali naposljetku, postalo je nemoguće previdjeti neizbježnost razvoda.
Jedino pitanje bilo je hoće li to priznati. U samoći se može učinkovito procijeniti potencijal za rješavanje problema, utvrđivanje mogu li se problemi riješiti i kako im pristupiti ili prepoznati da je pomirenje nije opcija. U tom trenutku u tridesetima sam shvatio da bi izdržati još pet godina, a kamoli dvadeset ili trideset, sigurno ugroziti moje zdravlje.
Brojni pojedinci tvrde da ostaju u nesretnim brakovima za dobrobit svoje djece; međutim, ako iskreno želimo ono što je najbolje za njih, bitno je nastojati ih izvući iz takve štetne atmosfere, osiguravajući da takav brak ne počnu smatrati normalnim. Dok sam se upuštao u duboko razmišljanje u trenucima koji su prethodili ovoj ključnoj odluci, pojavilo se pitanje: ako bi moju djecu sutra zamolili da naprave portret svoje majke, što bi njihov prikaz otkrio?
Nedavno sam se zatekao u stalnom stanju opuštenosti, odjeven u ogrtač, s cigaretom u ruci, isprazno gledajući kroz prozor. Ova me proganjala mentalna slika bez prestanka. Bila sam ispunjena čvrstom odlukom da učinim sve što je potrebno kako bih spriječila da to postane glavna slika o tome kako oni gledaju na svoju majku.
Mnogi ljudi doista znaju što trebaju poduzeti, ali strah ih koči u donošenju čvrstih odluka. Kao što je Jovana izrazila: Naravno, strah me izjedao, ali misli o tome kako će me moji suputnici osuđivati nazirale su se u mom umu. Osjećao sam se kako me obuzima očaj, zatvoren u najturobnijim kutcima svoje duše. Bilo je jasno da ću bez poduzimanja radnji neizbježno završiti u kliničkoj ustanovi.
Moguće je da, u odsutnosti svojih kćeri, možda nisam osjetio poriv za transformacijom ili otporom bolesti i samouništenju. Služili su mi kao izvor snage. Netko bi se mogao zapitati kako je uspjela zadržati takvu pribranost dok je raspravljala o vremenu koje je za nju neosporno bilo kaotično. Iako je priznala svoju borbu s tim prije samo nekoliko mjeseci, tvrdi da su u zabludi oni koji misle da samo vrijeme može izliječiti.
Netko bi mogao pomisliti da mi je jednostavno izražavati se na ovaj način s obzirom na iskustva s kojima sam se suočila, ali nije tako. Uistinu nisam imao ništa. Bio sam prisiljen napustiti vlastiti stan i dijeliti životni prostor s Helenom i Dinom. Srećom, dobio sam pomoć od obitelji i prijatelja koji su mi pomogli da ponovno stanem na noge. Unatoč mojoj dubokoj zahvalnosti za njihovu podršku, shvaćam da svaki čin dobrote zaslužuje da bude uzvraćen na neki način.
Ovisnost o pomoći ne može se održati zauvijek, zbog čega je teško održati pozitivan stav u takvim okolnostima. Trenutno sam preplavljen zahvalnošću za Boga i one u mom životu. Konzistentno su me sprječavali da se osjećam nedostojnim, nesposobnim ili krhkim. Nisu mi dopustili da razmišljam o pitanjima koja nemaju rješenja.
Dosljedno su me ohrabrivali, pružali mi ruku i činili sve što je bilo moguće da mi pomognu. Na kraju me pomisao da ih razočaram ispunila sramom. Zatekao bih se kako razmišljam: “Nemam snage da nastavim”, dok su oni plakali zbog mojih borbi. Naravno, izgurala sam zbog svoje djece, ali i zbog podrške okoline. Jovana duhovito napominje da je njen odnos s bivšim suprugom započeo u ranim godinama, jer su se vjenčali kada su joj bile samo dvadeset dvije godine.
Za godinu dana dočekala je majčinstvo, a sada, u trideset petoj, ponosna je što je majka dvanaestogodišnjih blizanaca i osmogodišnje kćeri. Pomisao da ima još jedno dijete u ovom joj se trenutku čini nezamislivom i ne može zamisliti muškarca koji bi je prigrlio u svoj život. S dvoje djece njihove individualne potrebe uglavnom su zadovoljene. Budući da sam i sam roditelj dvoje izvrsne djece, njihova dobrobit ostaje moj glavni prioritet.
Dok čeznem za šansom da iznova otkrijem ljubav i stvorim uspomene sa svojim partnerom, zamišljam situaciju u kojoj živimo odvojeno. Po mom mišljenju, to je bitno za održavanje dugotrajne veze. Uvjeren sam da bi zajednički život predstavljao nepotreban pritisak na Helenu i Ginu, u konačnici umanjujući privlačnost onoga u čemu trenutno uživamo.
Njezino duboko razumijevanje nestajanja magije dovelo je do pitanja je li njezina odsutnost bila polagano opadanje ili je postojao poseban trenutak kada je to postalo očito. Po mom mišljenju, početak propadanja svake veze počinje kada se pojavi žudnja za posjedovanjem, bez obzira voli li muškarac ženu ili obrnuto. Čini se da ova žudnja za vlasništvom raste, ali zar ne bi bilo bolje da smo jedno drugom izbor?
Ne bi li bilo bolje da je, bez obzira na sve i svakoga, izabrao mene u trenutku svoje potrebe? Posjedujem oštru sposobnost da izdaleka otkrijem takve namjere. Čeznem za osobom koja je voljna ući u moj život, nekim s kim također mogu podijeliti svoju otvorenost, nekim tko će pružiti podršku i uključiti se u smislenu komunikaciju sa mnom.
U ovom trenutku života, pronaći nekoga tko još nije u ozbiljnoj vezi, u braku ili ima djecu pokazalo se prilično teškim. Ako ima djecu, nadam se da će imati prednost u njegovom životu, ali također želim zajedničku želju da budemo zajedno. Nikad više ne želim osjećati nikakvu obvezu. Časopis na koji se pozivala naglašavao je iskustva kroz koja sam već prošla.
