U današnjem članku podsjećamo na smisao i poruku praznika Čudo Svetog arhangela Mihaila, koji se obilježava svakog 19. septembra među pravoslavnim vjernicima. Ovaj dan priziva sjećanje na predanja o vođi nebeske vojske, zaštitniku onih koji traže pravdu, snagu i ozdravljenje. Više u nastavku teksta…
U središtu proslave nije samo čudesno, već ono što čudo pokreće u čovjeku: vjera, opraštanje i svijest da se mir ne osvaja silom, nego dobrotom i smirenošću srca.
- Prema predanju, jedno od najpoznatijih znamenja vezano je za Laodikiju u 4. vijeku: djevojka rođena bez glasa i sluha, po savjetu iz sna, umivena je na izvoru koji nosi ime arhangela i – kako se pripovijeda – progovorila je i progledala. Mjesto je postalo svetionik nade, a crkva podignuta u čast čuda stoji kao znak da se molitva i povjerenje u Božiju pomoć u tradiciji ne razdvajaju. Drugo kazivanje govori o djetetu kraj potoka u čijem je imenu sačuvano sjećanje na Mihaila; plač koji je prvi put odjeknuo tumačen je kao dar života i početak iscjeljenja.
Ime arhangela Mihaila nosi samu poruku: „Ko je kao Bog“. U starom jeziku arhi znači „prvi“, „glavni“, a angelos – „vesnik“. Zbog toga se u ikonama prikazuje kao ratnik sa mačem ili kopljem, ali njegova misija prevazilazi sliku borca. Vjernici ga doživljavaju kao čuvara i iscjelitelja, onoga koji hrabri savjest, vodi kroz kušnje i čuva domove od tame koja se rađa iz mržnje, osvete i ogovaranja. Njegova „borba“ je najprije borba u čovjeku: da se zlo pobjeđuje dobrim, a ne dobrim – zlim.
- U praksi, ovaj praznik najčešće se živi jednostavno. Ljudi pale svijeće pred ikonama, zahvaljuju za primljena dobra i mole se za zdravlje, snagu i međusobni mir. Posebno se naglašava opraštanje: smatra se da na ovaj dan nije dobro nositi zlopamćenje, podsipati staru ranu novom riječju, ili odbiti izmirenje kada je pružena ruka. U narodnoj mudrosti to razlikuje „ratnika svjetlosti“ od onoga ko hrani svoju sjenu. Oprost ne relativizuje zlo, ali prekida njegov lanac i vraća čovjeku dostojanstvo.
U teškim vremenima priče o čudima nisu bijeg iz stvarnosti, nego podsjetnik da iznad nas postoji mjera koja nas poziva da podignemo pogled. Jednako su važna i „tiha“ čuda: pomirenje u porodici, nestanak riječi koje bole, povratak povjerenja, prvi korak poslije dugog straha. Tamo gdje se srce smiri, tamo najprije stiže pomoć. U tom smislu, praznik postavlja pitanje svakome: kakav trag ostavljaju moje riječi danas i kome sam dužan izgovoriti „oprosti“?
- Arhangel Mihailo u predanju štiti djecu, putnike, bolesne i one koji sude i presuđuju. Zato se na ovaj dan posebno moli za pravednost umjerenu milošću: da jezik ne postane mač, da snaga ne postane nasilje, da odluka ne postane osuda bez nade. Vjernici znaju da je najsigurniji štit čiste savjesti – post, molitva, skromnost i ruke koje pomažu. Takva pobožnost nema predstavu i buku; ona se događa u svakodnevnim izborima, nenaglašena, ali postojana.
U mnogim domovima Balkana čuva se ikona arhangela pred kojom se u tišini šapuću kratke molitve za dom i djecu. Praznik je i vrijeme zajedništva: porodice se okupljaju, posjećuju starije, mire komšije. Smisao nije u običaju radi običaja, nego u obnovi srca. Ako se na ovakav dan učini jedan korak manje prema prepirci, a jedan korak više prema zagrljaju – onda je svetac već ispunio svoju službu među nama.
- U narodnom jeziku kaže se da „svjetac ne oprašta“ ono što čovjek sam neće da otpusti. Ta izreka ne govori o strogom sudiji, nego o zakonitosti duše: dokle god držimo tvrdo srce, ni milost ne može da se nastani. Praznik zato uči da se grijeh ne krije samo u djelu, već i u okamenjenoj volji da ne popustimo makar znali da je mir blizu. Jedno „oprosti“ staje više nego hiljadu argumenata – i lomi okove koji nas vezuju za juče.
Na kraju, smisao Čuda Svetog arhangela Mihaila nije da nas natjera da čekamo nebo skrštenih ruku, već da nas nauči da se ne bojimo dobra koje traži napor. Vjera tada prestaje biti priča, a postaje put: da budemo stameniji u iskušenju, smireniji u riječi, darežljiviji u gestu. Ako bar jedan čovjek danas pronađe snagu da oprosti ili ponudi mir, onda čudo već traje. I zato 19. septembar ostaje datum koji povezuje tradiciju, zajednicu i nadu – da božanska snaga ne prestaje djelovati tamo gdje je srce spremno da je primi.
