Vjernici i crkva danas obilježavaju uspomenu na Svetog mučenika Anikitu i njegovog sestrića Svetog Fotija, dvojicu hrabrih ljudi koji su svojim životima i djelima pokazali koliko su čvrsta vjera i nepokolebljiva odanost Bogu.
Njihova priča vezuje se za jedno od najmračnijih razdoblja ranog hrišćanstva, kada je car Dioklecijan sprovodio žestok progon vjernika i nastojao uništiti svaku zajednicu koja se okupljala u ime Hrista. Upravo tada, u gradu Nikomidiji, dogodili su se događaji koji će ostati zauvijek upisani u kalendar crkve i u sjećanju hrišćanskog naroda.
Car je došao u Nikomidiju s namjerom da u korijenu iskorijeni hrišćanstvo i da svakog vjernika natjera da se odrekne svoje vjere. U tom periodu mnogi su zbog straha pristali da prinose žrtve idolima i lažnim božanstvima, ali se našao i veliki broj onih koji nisu htjeli izdati Hrista, iako su znali da ih čeka muka i smrt. Među njima se posebno izdvojio Sveti Anikita, vojnik po zanimanju, ali i gorljivi hrišćanin u srcu.
- Anikitu su izveli pred cara i savjetovali ga da se pokori naredbama, da prinese žrtvu i tako spasi svoj život. No, on je jasno i glasno izjavio da je njegov jedini Gospod Isus Hristos i da se nikada neće odreći istine. Zbog takvog stava, car je naredio da ga podvrgnu raznim mučenjima. Najprije su ga tukli bičevima i željeznim štapovima, potom su ga bacili u oganj, ali se, na opšte čuđenje, iz plamena izvukao nepovrijeđen. Zatim su pokušali da ga stave na točak kako bi mu polomili kosti, no točak se raspao, a Anikita je ostao živ.
Ovaj događaj mnogi su protumačili kao Božje čudo i dokaz da vjera jača od svakog oružja. Među prisutnima koji su svjedočili mučenju nalazio se i njegov mladi sestrić Fotije. Oduševljen hrabrošću i snagom svoga ujaka, Fotije je i sam stao pred cara, ne plašeći se posljedica. Bez oklijevanja je priznao da je i on hrišćanin i da je spreman da podijeli sudbinu svoga rođaka. Car je bio iznenađen tolikom odlučnošću kod jednog mladića, pa je i njega dao uhapsiti i mučiti.
Anikita i Fotije su zajedno trpjeli najstrašnije muke. Bili su zatvarani u tamnice, gladovali, premlaćivani, ali nijednog trenutka nisu posustali. Umjesto da se pokolebaju, oni su se neprestano molili Bogu, zahvaljujući mu što su izabrani da svjedoče istinu i što im je pružena prilika da pokažu snagu vjere. Njihova postojanost zadivila je čak i neke od onih koji su ih mučili, pa je veliki broj vojnika i posmatrača tajno primio hrišćanstvo.
- Kada je car vidio da nikakvim mukama ne može slomiti njihovu volju, donio je odluku da se moraju pogubiti. I tako su Anikita i Fotije, zajedno sa još mnogim vjernicima koji su u to vrijeme stradali, otišli u smrt sa osmijehom na licu i Hristovim imenom na usnama. Crkva ih je kasnije proglasila mučenicima i svetiteljima, a njihov primjer ostao je vječna inspiracija za sve hrišćane širom svijeta.
Priča o njima pokazuje da prava snaga ne dolazi iz tjelesne moći ni iz zemaljskih položaja, već iz unutrašnje sigurnosti i povjerenja u Boga. Sveti mučenici Anikita i Fotije ušli su u istoriju kao svijetli primjeri odanosti i hrabrosti, a njihova žrtva vjernicima do danas donosi nadahnuće i ohrabrenje. Njihov život nas uči da vjera nije samo lična stvar, već i put kojim možemo promijeniti srca drugih ljudi, čak i u najtežim vremenima.
Danas, vijekovima nakon njihovog stradanja, oni se slave kao zaštitnici onih koji se suočavaju s nepravdom, progonom i raznim iskušenjima. Vjernici im se obraćaju u molitvama, tražeći snagu da ustraju u iskušenjima i da ne posustanu kada se suoče s teškoćama.
Ova sveta uspomena podsjeća sve da se hrabrost i vjera uvijek isplate, jer iako zemaljski život može biti prepun nevolja, onaj ko istraje u ljubavi prema Bogu zadobija vječni život i mir u carstvu nebeskom. Zato je dan posvećen ovim mučenicima prilika da se vjernici okupe, pomole i prisjete da i u današnjem svijetu, punom izazova i kušnji, njihova poruka ostaje jednako snažna i aktuelna kao i prije skoro dva milenijuma.
