Imamo pojedinca po imenu Vedrana Rudan koja neustrašivo i bez zadrške raspravlja o suvremenim temama. Na svojoj stranici Rudan.info nedavno je objavila misaonu kolumnu koja je izazvala intrigantne rasprave. Sada s vama dijelimo cijelu kolumnu.
Imao sam sreću čuti nevjerojatnu priču od svog prevoditelja, Gregora, koji se specijalizirao za poljski jezik. Podijelio je sa mnom neobičnu anegdotu o tome kako su on i njegova supruga neočekivano dobili dvije karte za kazališnu predstavu koju su željno iščekivali. Međutim, suočili su se s malom nevoljom jer su morali brinuti o malom sinu. Srećom, njihova brižna teta bila je dostupna i voljna uskočiti i pomoći.
Obavijestila ih je da ima mogućnost za to, ali je odlučila da neće jer je imala obvezu pohađati tečaj. Gregor se raspitao o prirodi tečaja, pitajući: “Kakav je to tečaj?” U to je vrijeme Poljska postala dijelom Europe. Tečaj koji je pohađala organizirala je jedna europska institucija i zahtijevao je od polaznika da nauče umijeće reći NE. Iako se mogla brinuti za malog, odustala je od toga. Gregor je bio zatečen tim otkrićem i zbog toga nisu otišli u kazalište. U tom sam trenutku shvatio da je najveći izazov u životu ovladati sposobnošću samopouzdanja reći NE. Sada je prošlo dvadeset godina od mog razgovora s Gregorom. Iako otvoreno razgovarati o našim neuspjesima nije lak zadatak, moram priznati da je reći NE najteža riječ za izgovoriti kada su u pitanju naši najmiliji. Postoji umor koji nas je obuzeo, tjerajući neke da napuste ovo postojanje. Istovremeno, vampiri napreduju, vršeći svoj utjecaj bez ograničenja. Naši osjećaji prema njima su složeni; ili ih obožavamo, vjerujemo da ih obožavamo, ili su nas uvjerili oni koji tvrde da jedina vječna veza leži između nas i tih stvorenja koja se hrane našom životnom snagom.
U velikodušnoj obiteljskoj podršci, prijatelj je darovao svoju kuću svojoj trudnoj kćeri, koja je bila u svojim tridesetima i udata za studenta. Prepoznajući potrebu za pomoći, postavio je pitanje: ako ne njezin vlastiti otac, tko bi joj pružio pomoć? Dok se kći smjestila u novi bračni dom, moj prijatelj, danas pedesetdevetogodišnjak, našao se u skromnom podstanarskom stanu od trideset četvornih metara. U međuvremenu, njegova bivša žena živjela je u drugoj zemlji.
Moj poznanik je zadovoljna osoba. On preuzima ulogu njegovatelja svoje unuke, osiguravajući joj siguran prijevoz do i iz vrtića. Naime, svaki vikend provodi s njom u svojoj skromnoj garsonijeri, jer su vlastita djeca, koja se približavaju četrdesetoj, okupirana učenjem i povremenim pothvatima. Dok moj poznanik uspijeva pokriti svoju stanarinu i osigurati prehranu za svog voljenog psa, Lulu, ostaje mu vrlo malo za preživljavanje. Tu borbu skriva od svoje djece, pribjegava posuđivanju novca od svoje devedesetogodišnje majke kako bi zbrinuo svoju unuku.
Nažalost, uskoro će se morati rastati od Lole zbog prigovora susjeda. Lolin lavež odjekuje kroz tanke zidove, a moj poznanik očajnički traži prikladan dom za svog dragog ljubimca, ali njegovi napori su se pokazali uzaludnim. Baš jučer me posjetio moj unuk Krešo i otkrio da nema cole u hladnjaku, uzviknuo mi je Nona, nema cole! Znaš da ja samo pijem colu! Molim te da mi se ne rugaš, rekla sam mu srdačnim i privrženim tonom.” Nona,” smjestio se na kauč, ležerno naslonivši noge na fotelju, “ti imaš dom, vrt i mačje društvo, dok mi boravimo u ovom skučenom prostoru. Vas je dvoje, a tu ste…” Molim vas, obavijestite našeg oca da ne treba da me prati.
U prethodnom sam razdoblju izrazio uvjerenje da bi bilo prikladno da djeca naslijede dugove i troškove pogreba nakon smrti roditelja. Nažalost, moju perspektivu drugi nisu uvažavali, a ni ja sam je se nisam držao. Međutim, u posljednje vrijeme promatram svoju okolinu i postupno, sa shvaćanjem da nikad nije kasno, stječem znanja, neprestano proširujući svoje razumijevanje…
