Jusuf Mujić iz Tuzle svojim postupkom je vratio veru u poštene i dobre ljude! Zajedno sa suprugom, preuzeo je brigu o trojici unuka. Kada je saznao da je snaja napustila njegovog sina, nije mogao da se pomiri s time da bi deca mogla završiti u Centru za socijalni rad ili nekoj drugoj hraniteljskoj porodici.
Potražio je sposobnu ustanovu, uhvatio ih za ruke i odveo do svoje rezidencije. Pravna borba za njegove potomke trajala je više od šest mjeseci, a nakon što je konačno dobio status njihovog skrbnika, Yusuf je osjetio neviđenu radost. No, to je označilo tek početak bitke koja traje već šest godina. Težina takve vijesti značajna je i u slušanju, a kamoli kad je čovjek osobno doživi. Svaki djed gaji težnju da njegovi unuci napreduju. Tu borbu — njezinu prisutnost jedva sam osjećao. Kada je želja duboka, popraćena ljubavlju i iskrenom čežnjom, prepreke se čine nepremostivim. Bilo je slučajeva… trojica su morala biti uklonjena, kako je ispričao djed Jusuf za RTV “Slon.
- U dobi od 68 godina, on izražava nesposobnost da artikulira duboki ponos koji osjeća za njih i ljude vrijedne divljenja koji oni postaju. Nasuprot tome, priznaje da je bio potreban znatan rad i predanost kako bi se djeca vodila pravim putem. “Borio sam se da ostanu sa mnom. Najmlađe je imalo samo dvije godine; kako sam ih mogao smjestiti u dom pored njihovih živih bake i djeda? Uzeo sam ih u naručje i donio u svoju rezidenciju”, izjavio je Yusuf.
Jusufova žena se prepustila njihovom sinu, koji je za sobom ostavio troje djece: Alenu, Anesa i Amela. U nedostatku sredstava da svojim nasljednicima osigura osnovne uvjete za život, Jusufov sin je potaknuo da se u situaciju uključi Centar za socijalni rad. Određeno je da će mala djeca ostati u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, što je odluka koja je duboko pogodila Yusufa. Iako je bio u sedmoj godini, odlučio je nešto poduzeti. Danas njegovo srce prepuno ponosa i topline.
Nakon uspješno završenog programa udomiteljstva, Centar za socijalni rad dodijelio mu je titulu djeda. Yusuf naglašava da, iako briga o djeci predstavlja svoje izazove, radost koju proizlaze iz njegovih unučadi je neusporediva, i on bi se rado ponovno podvrgao tom iskustvu. Njegov najmlađi unuk Amel, trenutno ide u treći razred osnovne škole, bavi se karateom i želi postati policajac.
- “Želim postati policajac u budućnosti, jer je to profesija posvećena borbi protiv kriminala i nemam sklonosti ka kriminalnom ponašanju”, rekao je Amel Mujić.Anes, dvanaestogodišnjak, aktivno se bavi karateom i želi postati trener u budućnosti.”Nemam namjeru baviti se drugim zanimanjem. Moja jedina želja je postati trener”, kaže Anes, koji dalje napominje da češće komunicira s ocem nego s majkom, iako su i takve interakcije rijetke.
“Posjedujem njihove kontakt podatke, ponekad se dopisujem s ocem koji mi se povremeno javi za razgovor. Za razliku od toga, s majkom se rijetko čujem i javljam se tek kad mi ostavi poruku, što je prilično rijetko “, rekao je Anes.Kao najstariji od njih trojice, Alen se ističe kao najuspješniji karatista. Sa oko 50 medalja u svom imenu, nedavno je osigurao još jedno zlato na turniru održanom u Lukavcu.S nepunih deset godina primio je svoju inauguralnu nagradu koju je kasnije posvetio prvenstveno vlastitim postignućima.
“Moj cilj je bio postići izvrsnost. Ovaj pokušaj bio je bitan ne samo za moju percepciju samog sebe, već i za to kako me drugi doživljavaju”, kaže Allen. Posjedovao je najveću svijest o okolnostima u koje su upleteni roditelji, a sada brine da se nitko od njih troje, uključujući baku i djeda, ne povrijedi, uvažavajući njihovu poodmaklu dob.Izražavaju duboku zahvalnost za sve što je učinjeno u njihovo ime. U zamjenu za te napore, njihova je namjera usaditi osjećaj ponosa i nastoje biti isticani u svakom domenu.
“Prvo, trebali bismo se suzdržati od otpuštanja samo zbog njihove dobi, jer ja također pomažem u brizi o njihovoj mlađoj braći i sestrama, s obzirom na to da je to odgovornost koja se mora ispuniti”, pojasnio je Allen.Za ponosnog djeda svaka medalja i svaki hvalevrijedan školski uspjeh predstavljaju suze radosnice i neizmjeran ponos.“Smatram da je izazovno artikulirati dubinu svog ponosa. Iskreno se nadam da sam prenio što više znanja”, primijetio je Jusuf drhtavim glasom.
