– Feđa Štukan je nedavno digao veliku prašinu u domaćim medijima, kada je otvoreno rekao kako se drogirao, i kako je bio blizu da sebi oduzme život. Sada je progovorio o svom privatnom životu, kao i o ratnom vremenu u Bosni i Hercegovini….
Feđa Štukan, proslavljeni sarajevski glumac, nedavno je za MONDO ekskluzivno razgovarao o najizazovnijim trenucima svog života. Od svog iskustva iz prve ruke kao snajperista tijekom rata u Bosni do njegove stalne borbe sa zlouporabom alkohola i droga, Štukan je otvorio priču o svom putovanju, čak je otkrio i vrijeme provedeno u mentalnoj ustanovi. Dok ga mnogi možda prepoznaju iz popularnih serija poput “Nečista krv – Grijeh predaka” i “Klan”, Štukan je dublje zašao u teme poput manipulativnih vjerskih praksi, nevinih žrtava rata, osobnih izdaja i uznemirujuće stvarnosti primanje prijetnji smrću.
Feđa je nedavno u Beogradu održao promociju svojih memoara “Blank” koji su postigli izniman uspjeh u cijeloj regiji. Na njezinim je stranicama neustrašivo iznio uspone i padove svog životnog puta. U prethodnoj ste izjavi rekli da vam je vrijeme od najveće važnosti, odmah iza slobode, te da je gubitak vremena žaljenje koje vam teško pritišće srce. Može li se zaključiti da su vaši spisateljski poduhvati bili nastojanje da zaustavite ili preokrenete tijek vremena? Koja vas je osobna muka potaknula na put pisanja? Bavljenje ekstremnim sportovima, gdje je smrtni rizik redovita pojava, dio je mog života. Svakog mjeseca diljem svijeta 20-30 osoba izgubi život sudjelujući u ovim aktivnostima. Zapisala sam svoja iskustva i razmišljanja za svoju kćer, kao mjeru predostrožnosti ako mi se nešto dogodi.
Namjera mi je bila dati joj smjernice kako upravljati životom kako ne bi gubila dragocjeno vrijeme. Za nju je važno da zna tko joj je bio otac i da ne bude pod utjecajem rekla-kazala. Vodimo otvorene razgovore o temama kao što su droga i alkohol, raspravljajući o raznim izazovima s kojima sam se suočila. Vjerujem u transparentnost s njom. Ovo me podsjeća na Maore i njihov susret s osvajačima na Novom Zelandu. Osvajači su uveli dva pojma koja su bila strana Maorima – prijevaru i vlasništvo, posebice zemlje. Kako se može tražiti vlasništvo nad zemljištem? Zemlja je namijenjena dijeljenju, ona pripada svima nama. Zbunjujuće je kako netko može tvrditi da je neka država isključivo njegova!
U potrazi za tim nedostižnim “posjedom”, vratimo se u rane 1990-e, jer se čini da je uvjerenje jednog pojedinca da bivša društvena zemlja pripada više njima nego drugima odigralo značajnu ulogu u konačnom nestanku te zemlje . Bez namjere uvrede, smatram potrebnim razlikovati dvije značajne cjeline – grad i selo. Nije mi namjera nikoga omalovažavati, ali ova su dva entiteta sama po sebi različita. U protekla tri desetljeća u Sarajevu se dogodio jedan zanimljiv fenomen, gdje su pojedinci iz ruralnih sredina zasjeli na pozicije moći u gradu, a da istinski nisu razumjeli njegovu dinamiku.
- Ovaj scenarij može se usporediti sa situacijom da netko iz grada preuzme selo, a da ne shvati njegovu bit. Pokušali bi oblikovati selo u repliku grada, unatoč činjenici da selu nije potrebna urbanizacija. Stanovnik grada nastojao bi u selo uvesti pogodnosti kao što su kazališta, kina i škole, budući da su one uobičajene u gradu. Međutim, takvi objekti nedostaju u selu, gdje je primarni fokus na poljoprivrednoj proizvodnji, a ne na ležernim aktivnostima. Dodatno, zbog nižeg stupnja obrazovanja ruralnih stanovnika, vjera često služi kao zamjena za znanje koje bi inače dalo formalno obrazovanje. Unutar područja religije postoji zbirka doktrina i lekcija koje obuhvaćaju nacionalizam i ideju o podrijetlu vezanom za zemlju.
Ovaj poseban pojam je stran urbanim područjima, gdje pojedinci žive u svojim stanovima bez ikakvih fizičkih granica za obranu ili borbu. Koncept krvi i tla nije ukorijenjen u glavama gradskih stanovnika. Iako mnogi moji poznanici potječu iz manjih mjesta, ne svrstavam ih u puke ruralne stanovnike. Stoga, kad koristim izraz “seljaci”, ne mislim na geografsku oznaku, već na opis njihovog načina razmišljanja. Dok razmišljamo o raspadu Jugoslavije i utjecaju nacionalizma i religije, možete li izdvojiti određeni trenutak u ranim 1990-ima koji je važan za vaš život? S 18 godina bio sam na rubu odlaska u vojsku.
U siječnju mi je bio rođendan, a samo nekoliko mjeseci kasnije, u travnju, počeo je rat. Prije nego nastavim, dopustite mi da rasvijetlim trenutnu situaciju u Sarajevu i oko njega. Vlasti, koje su na vlasti tri desetljeća, rasprodale su svaki pedalj zemlje oko Sarajeva, pa čak i šire, pojedincima iz Saudijske Arabije, Katara i Emirata. Ovo otvara pitanja o vlasništvu nad ovim zemljištem – može li se doista smatrati dijelom Bosne i Hercegovine kada je posjeduju oni koji nisu starosjedioci na ovim prostorima? Trebamo li sada podići drugu zastavu na ovom teritoriju? Ti pojmovi vlasništva nad zemljom i pripadnosti potpuno su mi strani.
Da bih ih shvatio, moram potisnuti pola svoje kognitivne sposobnosti, i tek tada postaje očigledan apsurd. Žrtvovati život za puku parcelu zemlje…to je ono što definira domoljublje? Ako je tako, onda ne mogu tvrditi da sam domoljub. Postoje brojni pojedinci koji tvrde da je dotični sukob doista bio vjerski rat. Suočavam se sa značajnim negativnim reakcijama, pa čak dobivam i prijetnje smrću kad god tvrdim da je rat u Bosni i Hercegovini bio vjerske prirode. Iz moje perspektive, to je doista bio vjerski rat, jer su pojedinci počeli žrtvovati svoje živote kao mučenici u ime džihada, duboko religioznog koncepta.
Znam da su s pravoslavne strane popovi čak i blagoslivljali tenkove. Za mene se religija može promatrati kao veća zajednica usredotočena oko smrti, koja ima veliki značaj i donosi financijsku dobit. Za njih je doista nevjerojatno kada broj mrtvih raste. U ovom ključnom trenutku, moramo napraviti razliku između onih koji zagovaraju kršćanstvo ili islam i samog božanskog entiteta – postavljajući time vječno pitanje je li posrednik neophodan između čovječanstva i Boga. Evidentno je da nema potrebe za takvom reprezentacijom.
Nije u ničijoj nadležnosti zahtijevati autoritet nad svojim mišljenjima i preuzimati znanje o božanskim mislima. Kako se može doista razumjeti Božji um? Je li to kroz neobavezne razgovore uz šalicu kave? Porijeklo ovog fenomena često se pripisuje Bosni, zemlji poznatoj po suživotu tri naroda i tri različita vjerska uvjerenja, što je prema mnogima čini ne iznenađujućom početnom točkom. Međutim, podrijetlo ovog fenomena nije nastalo unutar granica urbanog krajolika. Umjesto toga, infiltrirao se u grad, izronivši iz mjesta gdje se bez našeg znanja njegovala ideologija krvi i tla.
Naša je početna pretpostavka bila da će se takva pojava vjerojatnije dogoditi u ruralnim područjima nego u gradu Sarajevu. Kako gledate na mnoštvo zemalja koje su nastale raspadom SFRJ? Gledate li na njih kao na pojedinačne cjeline ili…? Nakon raspada Jugoslavije osjetio sam snažan poriv da branim cjelovitost zemlje. Međutim, granice nisu fiksni entiteti; neprestano se mijenjaju i razvijaju. Danas ste možda spremni žrtvovati svoj život za određenu granicu, samo da biste shvatili da se sutra pomaknula na drugo mjesto. Dopustite mi da podijelim priču koja oslikava ovaj fenomen.
Na Trebeviću je postojala granica između Federacije i Republike Srpske, koja se sastojala od jedne ulice. S gornje strane ove ulice nalazila se Republika Srpska, dok je s donje pripadala Federacija. Tragično, bezbrojni su životi izgubljeni upravo u toj ulici, a sve u ime pukog pojasa zemlje. Kada je sukob konačno okončan i započeli mirovni pregovori, ta je ulica postala linija razgraničenja. Jedan moj prijatelj odlučio je kupiti kuću u toj ulici, pretpostavljajući da će ona biti pod ingerencijom općine koja se nalazi ispod nje. No, na njegovo iznenađenje, kada se obratio općini, rekli su mu da kuća zapravo pripada Republici Srpskoj.
