Diana Budisavljević bila je Austrijanka koja se udala za srpskog hirurga Julija Budisavljevića. Sa njim je imala dve ćerke, Jelku i Ilze. U prvim godinama njihovog braka, na fotografijama možemo videti mladu, lepu, nasmejanu i zaljubljenu Dianu, ženu koja je uživala u svom životu.
- A onda je stigao rat koji je sa sobom donio nezamislive strahote kojima je svjedočila Diana, trudeći se zaštititi ne samo vlastitu djecu nego i svu napaćenu djecu, kojih je ukupno bilo preko 15.000.
Kako bi pomogla djeci, često je stavljala vlastiti život na kocku. Obilazeći logore i sama je često obolijevala od raznih bolesti. Dokumentirano je preboljela tifus i čak tri živčana sloma. Ipak, najveći pad dogodio se tek nakon rata kada joj je uskraćena prilika da spoji roditelje s djecom koju je uspješno spasila od neminovne smrti.
Nakon rata Diana se vratila u Austriju, gdje je i umrla 1978. Bliski krugovi poznate humanitarke tvrde da o svojim ratnim iskustvima nije voljela govoriti te da je proživjela teške psihičke posljedice onoga čemu je svjedočila i što je proživjela, posljedice iz koju nikada nije do kraja zaliječila.
Sve što je proživjela od jeseni 1941. do proljeća 1947. Diana Budisavljević pomno je zabilježila u svom dnevniku. U njoj je detaljno opisala tjeskobu s kojom su se suočavale srpske žene i djeca u logorima, brutalne postupke ustaških časnika i vojnika te ravnodušnost Katoličke crkve prema zvjerstvima koja su pretrpjeli Srbi, Židovi i Romi tijekom Drugog svjetskog rata. Očuvanje njezina dnevnika, zajedno sa značajnim dijelom Dianine dokumentacije, pripisuje se njezinoj teti, Silviji Szabo.
O iznimnom uspjehu spašavanja čak 174 djece iz ustaških logora smrti svjedoči njezina prva operacija. Potječe iz obitelji Obekser iz Innsbrucka u Austriji, a njezino podrijetlo odigralo je ključnu ulogu u uspjehu misije spašavanja. Taj je pothvat od sredine listopada 1941. do 1. listopada 1945. dokumentirala u dnevniku pisanom na njemačkom jeziku. Nažalost, ovaj je materijal ostao neotkriven 58 godina, zajedno s pričom o izvanrednom i veličanstvenom postignuću.
Uz 60.234 djece stradale u ustaškim logorima smrti, dodatnih deset tisuća dobilo je šansu za preživljavanje. Ova prilika proizašla je iz “Akcije DB”, izuzetnog pothvata žene koja je u sumoru ustaškog režima hrabro posvetila sve svoje napore kako bi barem jedno dijete spasila od neizbježne smrti. Dijana, poslije rata.
Već prvog dana nakon oslobođenja Zagreba, 9. svibnja 1945., zabilježila je u svoj dnevnik da mi se “sve više radnika i vojnika obraća da se raspita za svoju djecu, jer su čuli da su moji zapisi najprecizniji”. Ipak, krajem istog mjeseca dvojica agenata OZNE, tajne partizanske policije, zaplijenili su joj albume s fotografijama djece. Nadalje, 28. svibnja 1945. naredbom Ministarstva socijalne politike RH zaplijenjena je cjelokupna zbirka njezinih dječjih dosjea, u kojima su dokumentirana sva djeca koju je spasila iz ustaških logora.
Razbješnjena je izjavila službeniku ministarstva: “Spomenula sam da ću mu, ako moram predati dosje, sve dostaviti. Obavještavam ga da sam duboko uvrijeđena. Predajem dosje, bilježnice za pronalaženje nestale djece, fotografiju registar i bilježnicu s popisom osobnih identifikatora za djecu.
Oduzimanje spisa onemogućilo je Dijanu Budisavljević da identificira značajan broj djece, što je samo ona bila sposobna obaviti.”Tada je napisala da će mnoge majke bezuspješno tražiti svoju djecu. Srceparajuće razdvajanje u logorima i čežnja za njima dok rade u Njemačkoj neće moći pronaći svoje najmilije.
Prijedlog pomoći u identifikaciji djece unutar Ministarstva je odbijen. Nije osjećala nikakvu zabrinutost zbog odricanja dosjea, vjerujući da će sigurno biti vraćeni Crvenom križu ili nekoj drugoj organizaciji nakon oslobođenja, no ipak ju je mučila vjerojatnost da se mnogi roditelji nikada neće ponovno ujediniti sa svojom djecom. U kolovozu iste godine, kada je pozvana u zagrebački Crveni križ, odbila je ponudu zbog austrijske nacionalnosti i zastoja u radu oko dosjea i akcija. Ipak, duže su joj se vrijeme obraćale brojne majke i vojnici tražeći informacije o svojoj djeci, no ona ih je uputila na Ministarstvo. Već je primijetila da je dosje tamo bio neorganiziran, jer su ga sada vodili pojedinci koji nisu upoznati s nestalom djecom.
Povjesničar Koljanin smatra da se tretman Dijane Budisavljević od strane nove komunističke vlasti u Jugoslaviji, kao i dugotrajno zataškavanje akcije spašavanja nazvane njezinim imenom, prvenstveno može zahvaliti njezinoj potpuno neovisnoj i humanitarnoj prirodi. Ova autonomija omogućila je rad bez smetnji. Međutim, takve neovisne osobe i njihovi doprinosi rijetko su u skladu s očekivanjima autoritarnih režima poput Titova Jugoslavija.
Brojni su dosad nepoznati detalji, ali i spoznaje i promišljanja hrabre, obrazovane žene. Unatoč tome što je pokretač cijele inicijative, dosljedno je isticala značaj i doprinose svojih kolega i svih onih koji su pomogli napore, osim ako nisu htjeli ostati neimenovani. Osim toga, dokumentirala je određene činjenice koje su je vjerojatno uznemirile, a ipak su bile ključne za razumijevanje cjelokupne operacije.
Većina njezinih bilješki proizlazi iz njezine vlastite stručnosti, jer je bila duboko angažirana i trudila se biti prisutna svugdje gdje je njezin angažman bio presudan za uspjeh akcija. Ostali dnevnički zapisi obično se temelje na potpuno pouzdanim informacijama koje su u međuvremenu provjerene. Sažeti, ali znakoviti zapisi u dnevniku ilustriraju razdoblje u kojemu su istaknuti doprinosi pojedinaca, među kojima su oni iz hrvatskog državnog vrha, Rimokatoličke crkve, predstavnici njemačkih vojnih i civilnih organizacija, hrvatskog i Međunarodnog Crvenog križa, kao i kao razna ministarstva, zdravstva i humanitarne agencije, uz srbijanske ‘predstavnike’ i ‘obične’ suosjećajne pojedince željne pomoći.
Njezine su zabilješke osjetno obogaćene različitim vrstama izvora, ponajprije dokumentarne naravi, ali nude mnogo više. Unatoč obilju informacija sadržanih u dnevniku, on ne predstavlja samo suhoparni popis činjenica. To je prije svega izraženo u glasu osobe duboko posvećene svojoj humanitarnoj misiji, obilježene snažnim emocijama koje D. Budisavljević nije pokušavala prikriti, potpuno svjesna rizika koje njezino opredjeljenje predstavlja za nju samu i njezinu obitelj“, primijetio je za povjesničar Milan Koljanin. Vice.
Dana 20. kolovoza 1978. preminula je u svom rodnom gradu Innsbrucku u Austriji, osjećajući se izolirano i, kako je mislila, potpuno nesvjesna svojih prošlih postupaka o kojima nikada nije govorila.
