Poznat kao “gospodin s asfalta”, Nikola Vranić je više od trideset godina života posvetio baletu. No, niz nesretnih događaja doveo ga je do pada, a od 2017. se našao pretežno na ulici. Njegovo izvanredno putovanje čak je snimljeno u filmu “Homeless Dendi”, koji prikazuje nevjerojatne obrate koje bi čak i najvještiji scenaristi teško zamislili. Unatoč tome što je nekoć imao sve što je želio, Vranićev život doživio je neočekivan i dramatičan obrat.
Moje ime je Nikola Vranić, a na ovaj svijet sam došao 1969. godine u gradu Beogradu. Trenutačno mjesto mog stanovanja čine ulice, ulazi, a povremeno i klupe u parkovima kada vrijeme dopušta. Nalazim se u stanju beskućnika, što predstavlja dosta izazova. Unatoč okolnostima u kojima se nalazim, nastojim zadržati dostojanstven izgled, odjeven u odijelo s kravatom, cvijetom na reveru i džepom uredno pospremljenim. Mnogi od vas me možda prepoznaju kao pojedinca na TV Prva koji dijeli svoju priču. Nije neuobičajeno da danima izdržim bez pravog obroka.
Život u mom rodnom gradu zadivljujuća je mješavina intriga i melankolije, osobito kad su nečiji džepovi lišeni bilo kakve hrane. Bilo je prilika u kojima sam ostao bez hrane nekoliko dana. Unatoč ovim nedaćama, Nikola, koji je prije dvije godine podijelio ovaj račun, ne odustaje od želje da se odijeva besprijekorno. Nevjerojatno, njegova pojava na ulici ne bi odala njegov status beskućnika; umjesto toga, on odiše daškom sofisticiranosti i profinjenosti svojim elegantnim smislom za modu.
– Ostao mi je samo telefon, ormar, tri-četiri sakoa, košulje i nekoliko pari hlača. Prilično je apsurdno nositi zimske cipele na 30 stupnjeva, ali nažalost to su jedine cipele koje imam. Pokušavam uštedjeti da kupim sandale, nešto prikladnije za vrućinu. Svoje stvari obično spremam u kemijsku čistionicu i zamolio sam dvije trgovine da mi ih čuvaju. Kad god imam nešto viška, odem po košulju ili sako – objašnjava Vranić.
Prije tri desetljeća krenuo je na svoj umjetnički put, ali tragedija je pogodila njegovu obitelj i ostavila ga samog. Kako bi izdržao, donio je tešku odluku da proda svoj stan, koristeći sredstva za preživljavanje. Nažalost, pritom je ostao i bez posla. No, balet mu je postao slamka spasa, osiguravajući stalan prihod tijekom premijera i gostovanja u gradovima poput Zagreba i Sarajeva, gdje je primao dnevnice. Bio je to život u izobilju, kao što sugeriraju stihovi pjesme, “naše majke, naši očevi obasipaju nas novcem.” Živio sam bez ograničenja, ništa mi nije nedostajalo. Iako su mu nastupi sada sve rjeđi, i dalje grli svaku priliku koja mu se ukaže. U jednom se trenutku čak okušao i u pantomimi na ulicama, ali je na kraju bio prisiljen otići. Promjene su neizbježne, a ništa ne ostaje konstantno – kaže za “Prvu.
Trenutačno mu nedostaje bilo kakav izvor prihoda, s izuzetkom sredstava koje dobiva od velikodušnih pojedinaca koji doprinose njegovoj beretki ili s njim razgovaraju. Oštre jukstapozicije koje definiraju njegovu egzistenciju očarale su redatelja Jugoslava Nikolića, navodeći ga da stvori film “Beskućnik Dendi” kao svjedočanstvo o životu ovog čovjeka.
Prema riječima redatelja, slobodni umjetnici nalaze se u teškoj situaciji. Ne samo da država zanemaruje i povremeno pruža oskudnu potporu, već ni drugi pojedinci ne prepoznaju teškoće koje prolaze u svakodnevnom životu.
Tijekom određenog vremenskog okvira Nikola je priznao da je doživio osjećaj samosažaljenja. U određenoj fazi mog života, moj izgled je bio prilično razbarušen. Moja kosa i brada bile su zapuštene, nalik onima najzanemarenijih beskućnika koji su desetljećima izdržali na ulici. Takav je bio moj izgled sve do jednog kobnog jutra kada sam se umorila od vlastitog odraza i odlučila se promijeniti. Otišao sam do najbliže brijačnice, opraštajući se od svog izgleda inspiriranog ulicom. Nakon mog posjeta brijačnici, nastavio sam u kazalište, mjesto koje posjećujem kad god mi osoblje ljubazno dopusti prisustvovati predstavi ili kad uspijem nabaviti kartu od velikodušnog prolaznika. Duboko cijenim prijatelje koji mi pomažu u pronalaženju posla ili mi daju koji dinar da preživim.
Nikolu Vranića sam imao zadovoljstvo poznavati od 1996. godine kada smo oboje bili uključeni u kazalište pokreta “Mimart”. On je doista izvanredan pojedinac, posjeduje iznimne ljudske i umjetničke kvalitete koje njegove trenutne okolnosti čine još nezaslužnijim. To mi je prilično zapanjujuće, pogotovo ako se uzme u obzir da ga nisam imao priliku vidjeti gotovo cijelo desetljeće. Unatoč tome što je već pet godina beskućnik, uspio je održati svoje dostojanstvo takvom toliko da ne zna ni prositi. Takve osjećaje iznijela je Ivana Zonjić.
Nikada ni u svojoj najluđoj mašti nije zamislio da će ga zadesiti takva sudbina, ostavljajući ga siromaška i beskućnika, bez udobnosti skloništa.
Ulica je mjesto gdje se susreće mnoštvo iskustava i stječu vrijedna znanja. Međutim, ja osobno čeznem da se distanciram od toga. Nekad nisam imao drugog izbora nego spavati gdje god nađem mjesto, pa čak i zabavu nalaziti u prolazima na Terazijama. Ironično, sada kada se nalazim u istoj situaciji kao ti beskućnici, osjećam empatiju prema njima. Nekada sam osjećao odbojnost kad sam morao proći pored njih, misleći u sebi: “Nadam se da mi se ovo nikada neće dogoditi.” Ipak, evo me, živim tu stvarnost. Provodio sam noći spavajući po parkovima i tražeći zaklon po ulazima, kao i Vranić.
