U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednom događaju koji se desio u Bosni i Hercegovini, koji je zaprepastio baš cijelu javnost.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u dubokim šumama Bosne i Hercegovine, otkrivena je priča koja je sve ostavila bez riječi – priča o dječaku koji je živio s vukovima. Ovaj izniman, ali istovremeno tragičan događaj dogodio se 1988. godine, kada su lovci, koji su bili na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, naišli na prizor koji im je oduzeo dah. Usred guste šume ugledali su čopor vukova, ali ono što nisu mogli vjerovati svojim očima bio je dječak koji je, poput vuka, hodao na sve četiri. Lovci su, nakon što su ubili vukove, uhvatili dječaka, koji je bio u izrazito lošem stanju. Tijelo mu je bilo prekriveno brojnim ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen i gotovo potpuno neprepoznatljiv – nije znao govoriti, a ponašao se kao divlja životinja. Budući da nisu znali ko je, odakle dolazi i čiji je, lovci su mu dali ime Haris Pućurica.
Dječaka su smjestili u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je proveo nekoliko godina. Međutim, 1992. godine, kada je rat počeo zahvatati bivšu Jugoslaviju, donesen je naredba da se djeca vrate u centre iz kojih su došla, pa je tako i Haris, kojeg su svi poznali kao “dijete-vuka”, vraćen u Bosnu i Hercegovinu. O njegovoj neobičnoj i tajanstvenoj prošlosti snimljen je film pod nazivom Ničije dijete, koji je izazvao brojne emocije na Festivalu u Veneciji i osvojio nekoliko nagrada. Harisa je u filmu tumačio mladi glumac Denis Murić.
Iako je Harisov život bio ispunjen misterijama, jedno je sigurno – njegovo porijeklo nikada nije bilo razjašnjeno. Postojale su mnoge teorije: možda je jednostavno pobjegao od svojih roditelja i lutao po šumi, možda su ga mjesecima tražili, ali nisu uspjeli pronaći. Moguće je da je bio dijete koje su roditelji napustili, a možda su doživjeli saobraćajnu nesreću i on je bio jedini preživjeli, lutajući i preživljavajući u divljini. Bez obzira na to, nikoga nije zanimao njegov identitet, a njegov život bio je prepušten sustavu.
- Jedino što se zna o Harisovom životu jest ono što se dogodilo od trenutka kada su ga lovci našli pa do dana kada je, kao prilično socijalizovano dijete, napustio beogradsko prihvatilište četiri godine kasnije. Ime koje su mu dali lovci odredilo je njegovu naciju i vjeru, ali sve ostalo o njegovoj prošloj životnoj priči ostalo je nepoznato.
Uprkos svim nedaćama i divljoj prošlosti, Harisova socijalizacija u beogradskom domu nije bila jednostavna. Nije imao pojma o životu među ljudima, nije znao koristiti kuhinjske alate, niti se brinuti o svom higijenskom stanju. Njegovi prvi dani u domu bili su puni izazova – odbijao je kuhanu hranu i umjesto toga je jeo s poda ili iz kanti za smeće. Njegove higijenske navike bile su gotovo nepostojeće, a često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola, kao da se osjećao sigurnije u tom položaju, nalik onom kojem su ga učili vukovi.
Međutim, uz mnogo strpljenja i pažnje, uspio je naučiti osnovne stvari poput govora, čitanja i pisanja. Djeca koja su boravila u domu prihvatila su ga i pomagala mu na svaki mogući način. Posebno je dirljiva bila priča o njegovom susretu s rotvajlerom, kada je nevjerovatnom smirenošću umirio psa koji je preplašio svu djecu. Ovaj događaj svjedoči o njegovoj unutrašnjoj snazi i povezanosti s prirodom.
Kada je Haris napustio dom, zaposleni i djeca osjećali su gubitak. Vraćen je u Bosnu, odakle je nestao iz medijskog fokusa. Neki vjeruju da je poginuo tokom rata, dok drugi zamišljaju kako je pronašao svoj mir u šumi, među vukovima. Njegova sudbina ostaje zagonetka.
Priče poput Harisove nisu rijetkost u povijesti. Djeca odgajana u divljini fascinirala su čovječanstvo kroz stoljeća, postavljajući pitanja o granicama ljudske prilagodljivosti i o povezanosti s prirodom. Legende o Romulu i Remu ili Viktorov slučaj podsjećaju na to koliko je priroda moćna, ali i koliko je ljudski duh neuništiv.
Harisova priča nije samo priča o dječaku izgubljenom u divljini. To je priča o ljudskoj izdržljivosti, nadi i prilagodbi, koja nas sve podsjeća na snagu prirode i krhkost ljudskog života.
