U životu ponekad naiđemo na ljude od kojih očekujemo toplinu, razumijevanje i podršku, ali doživimo suprotno – hladnoću, odbacivanje i čak mržnju. Neki odnosi, koliko god bliski na papiru, mogu biti izvor ogromne boli. Moj odnos s djedom i babom najbolji je primjer za to. Teško je zamisliti da neko može osjećati takvu mržnju prema vlastitoj porodici, ali ono što smo moja majka i ja doživjele, nadilazi granice obične porodične netrpeljivosti.
Moj djed i baba su cijeli svoj radni vijek proveli u Švicarskoj, a sada uživaju u penziji većoj od 5000 eura mjesečno. Imaju bogatstvo, stabilnost i udobnost, dok mi, njihova najbliža rodbina, živimo u siromaštvu. Moj otac, njihov sin jedinac, prinuđen je da svakodnevno skuplja otpad, traži aluminij, plastiku i staro željezo, ne bi li skupio dovoljno novca da obezbijedi ono osnovno – hranu i lijekove. Umjesto da mu pruže ruku pomoći, njegovi roditelji – moji djed i baba – samo okreću glavu.
- Najgori trenutak u mom životu dogodio se nedavno, kada je moja majka ozbiljno oboljela. Bolovi su je savili, a otac ju je odveo u hitnu pomoć. Kako nemamo zdravstveno osiguranje, sve troškove morali smo sami da snosimo – ukupno 50 eura. Za nas, to je ogroman novac. Bez razmišljanja sam pošla s ocem do djedove i babine kuće, moleći ih da nam pozajme novac kako bi majci olakšali patnju. Ono što se tada dogodilo, zauvijek mi je promijenilo pogled na ljude.
Kada smo stigli, baba je izašla s 500 eura u ruci. Otac je pružio ruku da ih uzme, ali umjesto pomoći, dočekao nas je šok. Baba je bez trunke emocije pocijepala novac pred našim očima. Zatim je izvadila još 500 eura i uradila isto. Mi smo stajali skamenjeni, bez riječi, nepomični pred tolikom hladnoćom i zluradošću. Tada je izgovorila riječi koje mi i danas odzvanjaju u ušima – da ne da ni centa za liječenje moje majke, da bi bila najsretnija kad bi čula da je “ona kujurina umrla u najvećim bolovima”. Nakon toga nas je izbacila iz kuće kao da smo stranci.
Vratili smo se kući slomljeni, ali nije bilo vremena za tugu – mama je i dalje bila u bolovima. Predložila sam ocu da prodamo moj mobitel, jer ništa drugo više nismo imali što bi moglo vrijediti. Zahvaljujući tim novcem i pomoći dobrih ljudi, nekako smo sakupili dovoljno za lijekove i infuziju. Na sreću, bol je počela da popušta, i kroz nekoliko sati majci je bilo lakše. Taj osjećaj olakšanja bio je jedino svjetlo u toj noći punoj tame.
Sada sjedim u svojoj sobi i razmišljam. Ne mogu da pojmim koliko zlobe jedna žena može nositi u sebi. Teško mi je što uopšte moram nazvati tu osobu svojom babom, što dijelimo krv, što sam na neki način povezana s njom. Nije u pitanju samo mržnja, nego bezosjećajnost koja boli više od riječi. Ona zna da živimo teško, zna koliko se moj otac muči, zna kroz šta prolazi njeno dijete – i umjesto da pomogne, ona nas s gađenjem odbacuje.
- Moja mama i ja, iskreno, više ne osjećamo ništa osim gađenja prema njima. Ljubav koju smo možda nekad pokušale da pružimo, ugašena je njihovim postupcima. Nismo ni tražili milione, samo malo razumijevanja, malo empatije, pomoć u najtežem trenutku. Umjesto toga, dobili smo poniženje.
Svijet zna biti okrutan, ali kada okrutnost dolazi od onih koji bi trebali biti oslonac, tada najviše boli. Možda ćemo nastaviti da živimo skromno, ali živimo sa dostojanstvom, dok oni, sa svim tim novcem, žive siromašni u duši. I zato, koliko god bilo teško, nastavljam vjerovati da dobrota ipak ima veću vrijednost od bilo kakve penzije ili švajcarskih računa.
