Aleksandra Prijović je pedantno i postepeno gradila svoju muzičku karijeru, vodeći računa o svakom detalju, od izbora garderobe do pesama koje je izvodila i saradnika sa kojima je radila za svoje spotove. Ovaj pristup doveo ju je do toga da postane jedna od najuspješnijih mladih muzičkih zvijezda svog vremena, sa velikim brojem obožavatelja. Međutim, to nije uvijek bio slučaj. U tinejdžerskim godinama, dok je pohađala školu, Aleksandra se suočila sa velikim poniženjima od drugova iz razreda. Okruženje oko nje bilo je nemilosrdno, a i ona i njena majka bile su izložene neopravdanim uvredama i ponižavanju. Ove teške reči su Aleksandru naljutile, posebno kada su dolazile od njenih vršnjaka iz škole koji su joj se često podsmevali da je mala.
Trudila se da stekne prijatelje, jer se činilo da svi ostali imaju bliske odnose. Aleksandra se uvek pitala zašto njeni roditelji nikada nisu rekli ništa da je brane, jer ona nije uradila ništa loše. Želja mi je bila da se uklopim i budem dio društvene scene, baš kao i oni. Nažalost, tek kada sam postigao nešto vrijedno pažnje, oni su priznali moje postojanje. Ne zamjeram im, kako razumijem situaciju, ali to je bilo neugodno iskustvo i za mene i za moju majku. Moja majka je također bila izložena brojnim uvredama koje su je duboko posjekle, uprkos njenim nastojanjima da se sprijatelji i pomogne svima. Uvek je imala lepu reč za druge, ali su ljudi i dalje govorili loše o njoj iza njenih leđa. Bio sam svjedok nebrojenih prilika u kojima je bila maltretirana.
Poučena iz svojih iskustava, majka me je savjetovala da ću i ja naići na štetne tračeve, ali da ih jednostavno ignorišem i okrenem drugi obraz, jer bi mi to samo naškodilo. Bez tih pojedinaca ne bih postigao ništa u životu. Dok sam odrastao, moja porodica mi je usadila važnost da budem dobra osoba. Moja majka se potrudila da me podrži kada sam počeo da se takmičim na Zvezdama Granda. Čak je odustala od svoje strasti prema pevanju kako bi me odvezla u Beograd i obezbedila mi svu neophodnu podršku da uspem. Uprkos tome što joj je vlasnik lokala u kojem je pjevala ponudio posao pjevačice ili vozača, odlučila je ostati sa mnom i posvetiti se mom takmičenju.
Pružala je stalnu brigu i pomoć, osiguravajući da mom djedu i meni nikad ništa ne nedostaje. Kad god sam izrazio svoj san da nešto postignem u životu, moja majka je uvijek vjerovala u mene. Čak i da sam posrnuo, ona bi me ohrabrila govoreći: “Jednog dana ćeš postati zvijezda.” Njena nepokolebljiva podrška je uvijek bila pokretačka snaga u mom životu i zahvalna sam na svemu što je učinila za mene. Pevačica napominje da joj je otac, bez sumnje, najvažnija osoba u životu. Ona nastavlja da izražava zahvalnost na podršci koju je dobijala od njega tokom svog života, kao i od bake i dede.
